Dječji strahovi
  • Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Ljubaznost, razumijevanje, povjerenje, brza obrada na jednom mjestu

  • Ljubaznost, razumijevanje, povjerenje, brza obrada na jednom mjestu

  • Profesionalnost, diskrecija, ekspeditivnost, poštovanje dostojanstva pacijenta

  • Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Profesionalnost, diskrecija, ekspeditivnost, poštovanje dostojanstva pacijenta

Djeca već u prvoj godini mogu razviti strah. U osmom mjesecu sasvim je prirodno da pokazuju nelagodu, katkad uznemirenost i strah pri pogledu na lice osobe koja mu je nepoznata. Riječ je o normalnoj razvojnoj pojavi. Stalno komuniciranje s mamom tijekom vremena nakon rođenja omogućilo je djetetu koje u prvim tjednima života ne vidi dobro da konačno zapamti kako mama izgleda. Zanimljivo je da je već ranije shvatilo kako miriše, kakav je njen dodir, kako se osjeća uz njenu njegu kod kupanja, hranjenja ili uspavljivanja, a još je prije rođenja prepoznavalo njen glas. Strah osmog mjeseca nam dokazuje da je dijete upoznalo lice majke, osobe s kojom je naviše u doticaju. Kraj nje se osjeća sigurno a svako novo lice pred njim izaziva neugodnu misao „Ovo nije mama. Nema mame!" U djece koja se dobro razvijaju ovaj strah se može izgledati tako da dijete kad ugleda nekog nepoznatog okrene glavu od njega a u djece koja nemaju dovoljno osnovne sigurnosti reakcije su intenzivnije nekad i do panike. Najčešće je strah tako slabo razvijen da ga roditelji ni ne primjećuju i tada je riječ o potpuno normalnoj pojavi.

U drugoj godini života, posebno oko osamnaestog mjeseca roditelji često zamjećuju da se dijete noću budi sa strahom kao da je nešto loše sanjalo. Nekad neutješno plače i ne želi se biti ostavljeno u svom krevetiću. Roditelji da bi dijete što prije smirili rado ga uzimaju k sebi u krevet. Priroda straha je razvojna i očekivana. Do polovice druge godine života dijete je dugo živjelo sa sretnom iluzijom da su ono i majka zapravo jedna osoba. Sada naglo spoznaje da je mama posebna osoba i da ga može ostaviti. Ova je spoznaja neizbježna zbog razvoja motorike djeteta. Krajem prve godine života ono već hoda i može se udaljiti od majke. Rado istražuje svijet oko sebe, oduševljeno je i znatiželjno. U početku nema straha jer misli da je mama tu negdje kraj njega dok u jednom trenutku s bolom i strahom otkrije da je ona odvojena, posebna osoba, da ga može ostaviti samog i da više ne radi uvijek ono što traži ili želi od nje. Što više majka ga nekad prekorava, ograničava, ljuti. Iako bi mnogi roditelji željeli da uvijek u svemu udovolje djetetu i da ga nikad ne uzrujavaju ili razočaraju, takve su situacije neizbježne. Roditelji mnogo bolje procjenjuju situaciju u stvarnosti a djeteta se još uvijek rukovodi samo svojim željama. Sukobi moraju nastati prije svega onda kad dijete ne prepoznaje opasnost pa mu roditelji moraju zabraniti neka aktivnosti jer se boje za djetetovu sigurnost. Otkriće da je mama posebna osoba kojom se ne može uvijek uspješno vladati veliki je udarac djetetovom osjećaju svemoći i izaziva poseban strah od odvajanja. Neugodne situacije često nam se vraćaju u snovima pa tako i djeci opterećenoj strahom od odvajanja od majke nastaju noćne more.

U trećoj godini života se strahovima od odvajanja pridružuju kao razvojno prirodne pojave strahovi za tijelo. Djeca postaju svjesna izgleda svog tijela, jasno shvaćaju kojeg su spola, procjenjuju bolje situaciju u okolini i neke opasnosti za tijelo. Često se javljaju strahovi od životinja (od pasa, mačaka, šišmiša, vuka, insekata) ili od ljudi što je ponekad izazvano neopreznim aluzijama ili prijetnjama i pričama odraslih. Neugodna iskustva s liječnicima mogu izazvati strah od doktora. Strahovi od odvajanja se i dalje mogu pojavljivati u teškoćama ostanka u vrtiću ili maskirani strahom od mraka i stranih osoba. U ranom školskom dobu se pod utjecajem priča i filmova strave koje djeca jako vole gledati javljaju strahovi od duhova i čudovišta.

Možemo napomenuti da su strahovi od nekih doista opasnih situacija kao što su jake vremenske nepogode, oluje, grmljavina nešto što nam je prirođeno i vjerojatno preneseno kroz generacije kao stari (arhajski) strahovi koji nas zapravo čuvaju od opasnosti. Ipak, većina strahova s kojima se djeca često susreću su različite varijacije i kombinacije straha od odvajanja i straha za cjelovitost tijela.

Posebno je neugodna fobija od škole, situacija u kojoj dijete koje je dobar učenik odjednom počne odbijati odlaske u školu s objašnjenjem da ga boli trbuh ili glava i da ne može ići u školu jer tamo nije lijepo. Ovdje nije riječ o pravoj fobiji nego o strahu od odvajanja od roditelja, a za razliku od izbjegavanja škole ili markiranja dijete se luta po gradu kad bi trebalo biti na nastavi već sa znanjem roditelja i često njihovom podrškom i razumijevanjem ostaje kod kuće. Osnovana na strahu od odvajanja ova situacija pokazuje koliko su jake veze između roditelja i djeteta i u kolikoj se mjeri dijete jedino kod kuće osjeća sigurno. To je problem ne samo djeteta već čitave obitelji i zahtijeva sudjelovanje obitelji i škole u njegovom razrješavanju.

Prof.dr.sc. Vesna Vidović,
                         specijalist dječje i adolescentne psihijatrije

Poliklinika "A.B.R"

Derenčinova 26

Zagreb Derenčinova 26/1 ugao s Šubićevom

Telefon/fax:
fixphone +385 (1) 4551-131,
fixphone +385 (1) 4556-507

Mobitel:
phone icon  +385 98 915 3144
(WhatsApp i Viber)

E-mail: abr@poliklinikaabr.hr 

2000px Wi Fi Logo.svg

Poslovna jedinica Bužanova

Zagreb, Bužanova 10b/1 križanje Zvonimirove i Heinzelove

Telefon/fax:
fixphone +385 (1) 2303-173,
fixphone +385 (1) 2303-175
fixphone +385 (1) 8890-818

Mobitel:
phone icon +385 99 402 0376
( WhatsApp i Viber)

E-mail: abr@poliklinikaabr.hr

2000px Wi Fi Logo.svg

sjena
 Suradne poliklinike i partneri

kaliper Medial logo  bilic2