Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se svake godine 10. listopada. Tema za 2026. koju je odabrala Svjetska federacija za mentalno zdravlje glasi „Lived Experiences Heard: Real Voices, Real Change", u slobodnom prijevodu „Saslušana iskustva: stvarni glasovi, stvarne promjene". Poruka je da ljudi koji žive s psihičkim teškoćama znaju nešto što stručnjaci i sustavi ne mogu znati bez njih, i da liječenje, usluge i odnos društva postaju bolji kad se to iskustvo ozbiljno sluša.

Tema 2026.

Svjetski dan mentalnog zdravlja pokrenula je 1992. godine Svjetska federacija za mentalno zdravlje (WFMH), a danas ga podržava i Svjetska zdravstvena organizacija. Ovogodišnja tema nadovezuje se na dugogodišnji pomak u psihijatriji: od modela u kojem stručnjak odlučuje „za" pacijenta prema modelu u kojem se odluke donose zajedno, a skrb se, gdje god je to moguće, pruža u zajednici, ne u velikim ustanovama.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, otprilike jedna od osam osoba u svijetu živi s nekim psihičkim poremećajem. To znači da gotovo svatko poznaje nekoga s takvim iskustvom, čak i ako o tome nikada nije čuo.

Što je „iskustvo iz prve ruke"

Izraz lived experience označava znanje koje osoba ima zato što je nešto sama proživjela: depresiju, psihozu, ovisnost, panične napadaje, boravak u bolnici, ali i susret sa sustavom, čekanje na pregled, predrasude na poslu. To znanje ne zamjenjuje stručno, nego ga dopunjuje. Psihijatar zna kako djeluje lijek; osoba koja ga uzima zna kako se s njim živi, koje nuspojave najviše smetaju i zašto ga je netko prestao uzimati.

Kad se ta dva znanja spoje, odluke o liječenju su realnije, a ljudi se liječenja lakše drže.

Zašto ljudi godinama šute?

Između prvih simptoma i prvog kontakta sa stručnjakom kod mnogih prođu godine. Velika istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije u desecima zemalja pokazala su da se kod poremećaja raspoloženja i anksioznih poremećaja pomoć često traži s višegodišnjim zakašnjenjem, a dio ljudi je ne potraži nikada.

Razlozi se ponavljaju. Osoba misli da će proći samo. Ne želi „opterećivati" druge. Boji se kako će reagirati poslodavac ili obitelj. Ili je jednom pokušala reći, a netko je odgovorio s „saberi se" ili „svima je teško".

Ovo posljednje je važnije nego što se čini. Iskustvo da vas nisu saslušali često je razlog zašto sljedeći put nećete ni pokušati.

Kod muškaraca je taj obrazac posebno izražen. Oni rjeđe traže pomoć, depresija se kod njih češće pokazuje kao razdražljivost, povlačenje ili pijenje nego kao tuga, pa je okolina lakše previdi. U Hrvatskoj muškarci umiru od samoubojstva više od tri puta češće od žena. O tome smo pisali u tekstovima Muško mentalno zdravlje: slon u prostoriji i Depresija kod muškaraca.

Biti saslušan u liječenju

Za pacijenta, tema ovogodišnjeg dana ima vrlo praktičan smisao. Dobro liječenje počinje dobrim razgovorom, a razgovor ide u dva smjera.

Od liječnika možete očekivati da vam objasni kako razumije vaše tegobe, koje su mogućnosti liječenja, što se od svake može očekivati i koje su nuspojave. Imate pravo pitati, tražiti objašnjenje drugim riječima, reći da vam nešto ne odgovara i sudjelovati u odluci.

Isto tako, liječnik vas može čuti samo ako mu kažete ono što je važno. Korisno je reći što vam najviše smeta u svakodnevici, a ne samo nabrojiti simptome; što vam je dosad pomoglo, a što nije; i čega se bojite u vezi s liječenjem. Ako ste prestali uzimati lijek, recite zašto. To nije priznanje neposluha, nego podatak koji mijenja plan. Kako izgleda taj prvi razgovor opisali smo u tekstu Prvi pregled kod psihijatra.

Vršnjačka podrška

Jedan od najkonkretnijih oblika uključivanja iskustva iz prve ruke je vršnjačka podrška. Vršnjački radnik je osoba koja je sama prošla kroz psihičku krizu i oporavak te je educirana da podržava druge u sličnoj situaciji, najčešće kao dio tima u zajednici ili bolnici.

Ne radi se o zamjeni za liječenje. Vrijednost je u tome što osoba koja je „bila tamo" može reći ono što liječnik ne može vjerodostojno reći: da je oporavak moguć, kako izgleda iznutra i kako se nosi s predrasudama. Sustavni pregledi istraživanja pokazuju da vršnjačka podrška može povećati osjećaj nade, osnaženosti i kvalitete oporavka, uz standardnu skrb. Svjetska zdravstvena organizacija uvrštava je među preporučene sastavnice mentalnozdravstvenih usluga u zajednici.

Istraživanja o stigmi pokazuju i nešto šire: predrasude o psihičkim bolestima najučinkovitije se smanjuju kroz izravan kontakt i razgovor s ljudima koji imaju takvo iskustvo, a ne samo kroz kampanje i informacije.

Kako slušati bližnjeg

Većina ljudi, kad im netko kaže da mu nije dobro, poželi odmah pomoći savjetom. Savjet rijetko pomaže u prvom trenutku. Pomaže osjećaj da je netko čuo.

Nekoliko stvari koje olakšavaju razgovor:

• postavite otvoreno pitanje („Kako si zapravo?") i ostavite vremena za odgovor
• ne umanjujte („ma proći će", „drugima je gore") i ne uspoređujte sa sobom
• izdržite šutnju; ne morate imati odgovor
• pitajte što bi osobi sada pomoglo, umjesto da pretpostavite
• ako vidite da stanje traje ili se pogoršava, ponudite konkretnu pomoć u traženju stručnjaka: da zajedno pronađete termin ili da je otpratite

Ako osoba spominje da ne želi živjeti, to nije trenutak za suzdržanost. Pitajte izravno i potražite pomoć. Kako to učiniti opisano je u tekstu Kako pomoći osobi koja razmišlja o samoubojstvu.

Kada se javiti stručnjaku?

Ako tegobe traju tjednima, pogoršavaju se ili vas sprječavaju u poslu, odnosima i brizi o sebi, razgovor sa stručnjakom je razuman sljedeći korak. Isto vrijedi ako vam je bliska osoba rekla da se zbog vas brine. Ako postoje misli o samoubojstvu, potražite pomoć odmah: hitna psihijatrijska služba radi 0–24 sata, a u neposrednoj opasnosti nazovite 112.

Česta pitanja

Kada je Svjetski dan mentalnog zdravlja? Svake godine 10. listopada. U 2026. pada u subotu.

Koja je tema Svjetskog dana mentalnog zdravlja 2026.? „Lived Experiences Heard: Real Voices, Real Change", odnosno saslušana iskustva ljudi koji žive s psihičkim teškoćama kao pokretač promjena u skrbi i društvu.

Što je vršnjačka podrška? Podrška koju pružaju educirane osobe s vlastitim iskustvom psihičke krize i oporavka. Dopuna je stručnom liječenju, ne njegova zamjena.

Kako razgovarati s nekim tko se ne osjeća dobro? Pitajte otvoreno, slušajte bez prekidanja i savjetovanja, ne umanjujte ono što osoba osjeća i ponudite konkretnu pomoć ako stanje traje.

Kako se pripremiti da me liječnik bolje razumije? Zapišite što vam najviše smeta u svakodnevici, koje ste lijekove uzimali i zašto ste ih prekinuli te pitanja koja želite postaviti. Recite i čega se bojite.

Zaključak

Tema ovogodišnjeg Svjetskog dana mentalnog zdravlja podsjeća na nešto jednostavno: ljudi s psihičkim teškoćama nisu samo primatelji skrbi, nego i izvor znanja o tome kakva ta skrb treba biti. Za pojedinca to počinje u maloj sobi, u razgovoru s psihijatrija u kojem se obje strane stvarno čuju.

Ako tegobe traju ili niste sigurni što bi bio sljedeći korak, psihijatrijski pregled u Poliklinici A.B.R. može biti početak takvog razgovora.

Izvori

1. World Federation for Mental Health. World Mental Health Day 2026: „Lived Experiences Heard: Real Voices, Real Change". https://wfmh.global/news/2026.26-08-11_world-mental-health-day-2026
2. World Health Organization. World Mental Health Day – campaign. https://www.who.int/campaigns/world-mental-health-day
3. World Health Organization. Guidance on community mental health services: promoting person-centred and rights-based approaches, 2021. https://www.who.int/publications/i/item/9789240025707
4. World Health Organization. Mental disorders – fact sheet. https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/mental-disorders
5. Wang PS, et al. Delay and failure in treatment seeking after first onset of mental disorders in the WHO World Mental Health Survey Initiative. World Psychiatry 2007;6:177–185.
6. White S, et al. The effectiveness of one-to-one peer support in mental health services: a systematic review and meta-analysis. BMC Psychiatry 2020;20:534. https://doi.org/10.1186/s12888-020-02923-3
7. Thornicroft G, et al. The Lancet Commission on ending stigma and discrimination in mental health. Lancet 2022;400:1438–1480. https://doi.org/10.1016/S0140-6736(22)01470-2
8. Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Samoubojstva u Hrvatskoj, 2026. https://www.hzjz.hr/aktualnosti/samoubojstva-u-hrvatskoj-2026/

Stručni pregled: doc. dr. sc. Natko Gereš, dr. med., specijalist psihijatar

Tekst je edukativnog karaktera i ne zamjenjuje individualni liječnički pregled.

Prvi pregled kod psihijatra: što očekivati i kako se pripremiti

Prvi pregled kod psihijatra je razgovor. Traje dulje od uobičajenog liječničkog pregleda, najčešće 45 do 60 minuta, i služi tome da psihijatar razumije što vas muči, od kada, kako to utječe na vaš život i što je dosad pokušano. Za privatni pregled nije potrebna uputnica. Na kraju biste trebali izaći s jasnijom slikom o tome što se događa i s dogovorom o sljedećem koraku, koji nije nužno lijek.

Trebam li psihijatra?

Svatko ponekad ima loš tjedan, neprospavane noći ili razdoblje tjeskobe nakon teškog događaja. Takve reakcije su dio života i najčešće prolaze same. Razlog za pregled nije to što vam je teško, nego kada teškoće traju, ne prolaze unatoč odmoru i podršci, i počnu ograničavati ono što inače radite.

Pregled vrijedi razmotriti ako dulje od dva do tri tjedna imate pad raspoloženja ili gubitak interesa, ako tjeskoba ili panični napadaji mijenjaju vaše navike, ako se san trajno poremetio, ako se pojave misli ili radnje koje se ne mogu zaustaviti, ako sve češće posežete za alkoholom da biste se smirili, ili ako vam je bliska osoba rekla da se promijenilo nešto što vi sami teško vidite.

Ako imate misli o samoubojstvu, ne čekajte redovni termin. Upute za hitne situacije nalaze se u tekstu Kako pomoći osobi koja razmišlja o samoubojstvu, a u neposrednoj opasnosti nazovite 112.

Psihijatar, psiholog ili psihoterapeut

Ovo je jedno od najčešćih pitanja prije prvog dolaska.

Psihijatar je liječnik specijalist. Postavlja dijagnozu, procjenjuje ima li tjelesnih uzroka simptoma, propisuje lijekove, provodi biološke metode liječenja kao što je transkranijalna magnetska stimulacija i često vodi i psihoterapijski dio liječenja.

Klinički psiholog nije liječnik. Provodi psihološku procjenu i testiranje te psihološko savjetovanje i terapiju, ali ne propisuje lijekove.

Psihoterapeut je stručnjak, liječnik, psiholog ili druga struka, s dodatnom višegodišnjom edukacijom iz određenog psihoterapijskog pravca.

Kod blažih teškoća psihološko savjetovanje može biti dovoljno. Kad simptomi traju, kad su izraženi ili kad niste sigurni o čemu je riječ, psihijatrijski pregled je dobar prvi korak jer obuhvaća i medicinsku stranu problema.

Kako se naručiti?

U sustavu javnog zdravstvenog osiguranja za psihijatra je potrebna uputnica obiteljskog liječnika. Za privatni pregled uputnica nije potrebna: dovoljno je nazvati ili poslati poruku i dogovoriti termin. Dio dopunskih i dobrovoljnih zdravstvenih osiguranja pokriva privatne preglede, pa je to korisno provjeriti unaprijed.

U hitnim stanjima uputnica nije potrebna nigdje: hitna psihijatrijska služba radi 0–24 sata.

Kako izgleda pregled

Nema kauča, testova koji se „prolaze" ni pitanja s pogrešnim odgovorom. Psihijatar će vas najprije pitati zašto ste došli baš sada i što biste htjeli da se promijeni. Zatim slijede pitanja kojima se slaže šira slika:

• kada su tegobe počele i kako su se mijenjale
• kako spavate, jedete, kakva vam je energija i koncentracija
• kako tegobe utječu na posao, obitelj i odnose
• jeste li ranije imali slična razdoblja i jeste li se liječili
• koje lijekove uzimate, uključujući one za tjelesne bolesti i dodatke prehraniimate li tjelesnih bolestipijete li alkohol ili uzimate druge tvariima li u obitelji psihičkih bolestikako izgleda vaš život sada: s kim živite, što vas opterećuje, što vam pomaže

Psihijatar će vas vjerojatno pitati i imate li ponekad misli da ne vrijedi živjeti. To pitanje postavlja se rutinski, ne zato što se od vas nešto sumnja, i otvoren odgovor pomaže da pomoć bude primjerena.

Dio ljudi se boji da neće znati objasniti što osjećaju. To nije problem. Vođenje razgovora je posao psihijatra, a „ne znam kako to opisati" sasvim je dobar početak.

Što se na prvom pregledu ne događa

Nitko vas neće prisiliti na lijek. Ako je farmakoterapija opcija, psihijatar će objasniti zašto je predlaže, što se od nje može očekivati, koje su moguće nuspojave i koje su alternative. Odluka se donosi zajedno.

Psihijatrijski pregled isto tako ne znači da će vam biti „zalijepljena" etiketa. Dijagnoza je radni alat za odabir liječenja, a na prvom pregledu često je tek radna i potvrđuje se kroz sljedeće susrete.

Kako se pripremiti

Priprema nije obavezna, ali pomaže da se vrijeme iskoristi za ono bitno. Korisno je ponijeti ili zapisati:

• glavne tegobe i otprilike od kada traju
• popis svih lijekova koje uzimate ili ste uzimali za psihičke tegobe, s dozama, trajanjem i razlogom prekida
• nalaze i otpusna pisma s ranijih pregleda i hospitalizacija
• novije laboratorijske nalaze, ako ih imatedva ili tri pitanja koja svakako želite postaviti

Ako ste već probali više lijekova bez dovoljnog učinka, precizan popis s dozama i trajanjem vrijedi više od rečenice „ništa mi nije pomoglo". Iz takvog popisa psihijatar vidi je li pokušaj bio dovoljno dug i dovoljno jak, što bitno mijenja izbor sljedećeg koraka. Više o tome kada terapija ne donosi očekivani učinak pisali smo u tekstu Terapijski otporna depresija: vodič kroz TMS.

Što slijedi nakon pregleda

Na kraju prvog pregleda psihijatar vam treba objasniti kako razumije vaše tegobe i što predlaže. Prijedlog može uključivati psihoterapiju, lijek, kombinaciju, dodatne pretrage (primjerice krvne nalaze ili hormone štitnjače) ili jednostavno kontrolni razgovor za nekoliko tjedana. Kod depresije koja nije odgovorila na dosadašnje liječenje u obzir može doći i transkranijalna magnetska stimulacija.

Dobit ćete i nalaz s preporukama, koji možete dati obiteljskom liječniku. Ako nešto niste razumjeli, pitajte prije nego odete.

Povjerljivost

Sve što kažete na pregledu obuhvaćeno je liječničkom tajnom. Podatke ne dobivaju poslodavac, obitelj ni drugi bez vašeg pristanka, osim u iznimnim situacijama koje propisuje zakon, primjerice kod neposredne opasnosti po život. Ako vas to brine, slobodno pitajte psihijatra na početku razgovora.

Kada se javiti stručnjaku?

Javite se ako tegobe traju dulje od nekoliko tjedana, ako se pogoršavaju ili ako vas sprječavaju u radu, odnosima i brizi o sebi. Javite se i ako niste sigurni je li to „dovoljno ozbiljno": procjena upravo na to odgovara. Ako postoje misli o samoubojstvu ili osjećaj da gubite kontrolu, potražite pomoć odmah, na hitnoj psihijatrijskoj službi ili pozivom na 112.

Česta pitanja:

Treba li uputnica za psihijatra? Za privatni pregled ne treba. U sustavu HZZO-a potrebna je uputnica obiteljskog liječnika. Za hitni psihijatrijski pregled uputnica nije potrebna.

Koliko traje prvi pregled kod psihijatra? Najčešće 45 do 60 minuta. Kontrolni pregledi obično su kraći.

Hoću li odmah dobiti lijekove? Ne nužno. Lijek se predlaže kad za to postoji razlog, a o tome odlučujete zajedno s psihijatrom. Kod dijela tegoba prvi izbor je psihoterapija.

Smijem li doći s pratnjom? Da. Dio razgovora možete obaviti uz bližnjeg, a dio nasamo, kako vam odgovara. Kod problema s pamćenjem pratnja je vrlo korisna.

Hoće li poslodavac saznati da sam bio kod psihijatra? Ne, osim ako to sami odlučite reći. Ako trebate bolovanje, na potvrdi za poslodavca dijagnoza se ne navodi.

Što ako mi se psihijatar ne sviđa? Osjećaj povjerenja važan je za liječenje. Imate pravo potražiti drugo mišljenje ili drugog liječnika.

Zaključak

Prvi psihijatrijski pregled je razgovor s liječnikom koji zna postavljati prava pitanja. Ne morate unaprijed znati što vam je niti imati spremnu priču. Dovoljno je doći, ponijeti popis lijekova i nalaza i reći što vas muči.

Ako tegobe traju, ometaju svakodnevicu ili niste sigurni što bi bio sljedeći korak, psihijatrijski pregled može pomoći u procjeni problema i odabiru odgovarajućeg liječenja. Informacije o naručivanju i cjeniku usluga nalaze se na stranici Poliklinike A.B.R.

Izvori

American Psychiatric Association. Practice Guidelines for the Psychiatric Evaluation of Adults, 3rd ed. 2016. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890426760American Psychiatric Association. What is Psychiatry? https://www.psychiatry.org/patients-families/what-is-psychiatryNICE. Depression in adults: treatment and management (NG222), 2022. https://www.nice.org.uk/guidance/ng222NICE. Common mental health problems: identification and pathways to care (CG123). https://www.nice.org.uk/guidance/cg123World Health Organization. Mental disorders – fact sheet. https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/mental-disordersHrvatski zavod za javno zdravstvo. Savjetovalište za mentalno zdravlje – kontakti i hitna psihološka pomoć. https://www.hzjz.hr/savjetovaliste-za-mentalno-zdravlje/

Stručni pregled: doc. dr. sc. Natko Gereš, dr. med., specijalist psihijatar

Tekst je edukativnog karaktera i ne zamjenjuje individualni liječnički pregled.

Može li se TMS-om postići oporavak od depresije u samo pet dana?

Intenzivni ciklus transkranijske magnetske stimulacije može se u određenim protokolima provesti tijekom pet dana. Ipak, kraće trajanje postupka nije isto što i zajamčeno izlječenje od depresije. Istraživanja ubrzanih protokola donose ohrabrujuće rezultate, ali brzina poboljšanja, njegova izraženost i trajnost razlikuju se među pacijentima.

Umjesto svakodnevnih dolazaka tijekom više tjedana, ubrzanim pristupom više se stimulacijskih sesija raspoređuje unutar istog dana. Takav raspored mogao bi olakšati pristup liječenju ljudima kojima dugotrajni dolasci predstavljaju veliko organizacijsko opterećenje.

Važno je, međutim, razlikovati obećavajuće istraživačke rezultate od onoga što se može očekivati u svakodnevnoj kliničkoj praksi.

Kako se TMS-om djeluje na depresivne simptome?

Transkranijskom magnetskom stimulacijom magnetski se impulsi usmjeravaju prema određenim područjima moždane kore. Zavojnica postavljena uz vlasište stvara kratkotrajno magnetsko polje kojim se potiče električna aktivnost u ciljanim moždanim strukturama.

Kod depresivnih poremećaja najčešće se djeluje na područja uključena u regulaciju raspoloženja i njihove veze s drugim dijelovima mozga. Cilj nije jednostavno „uključiti” ili „isključiti” jednu regiju, nego utjecati na funkcioniranje složenih moždanih mreža.

Riječ je o neinvazivnom postupku koji se provodi bez anestezije. Pacijent ostaje budan, a nakon sesije obično se može vratiti uobičajenim aktivnostima.

Ovaj je pristup posebno važan kod pacijenata koji nisu postigli zadovoljavajuće poboljšanje antidepresivima ili ih teško podnose. O njegovoj primjerenosti odlučuje psihijatar, uzimajući u obzir dijagnozu, težinu simptoma i dosadašnji tijek liječenja.

Što se mijenja ubrzanim protokolima TMS-a?

Uobičajenim rasporedom provodi se jedna stimulacijska sesija dnevno, najčešće pet dana u tjednu tijekom četiri do šest tjedana. Točan broj dolazaka ovisi o odabranom protokolu i kliničkoj procjeni.

Kod ubrzanih protokola tijekom istog dana provodi se više sesija, uz unaprijed određene razmake. Time se veći broj postupaka može rasporediti unutar nekoliko dana.

Posebno se istražuje intermitentni oblik theta-burst stimulacije, poznat pod kraticom iTBS. Njime se primjenjuju kratki, specifično organizirani nizovi magnetskih impulsa. Pojedinačne sesije mogu biti znatno kraće nego kod nekih konvencionalnih protokola, ali ukupni dnevni boravak u ustanovi može potrajati više sati zbog ponavljanja postupaka i stanki.

Ubrzani raspored ne znači samo češće ponavljanje istog postupka. Broj impulsa, njihov intenzitet, razmaci između sesija i odabir ciljanog područja zajedno određuju konkretan protokol. Rezultati jednog takvog pristupa zato se ne mogu automatski pripisati svim ubrzanim postupcima.

Što pokazuju istraživanja iz 2026. godine?

Prema metaanalizi objavljenoj u časopisu Brain Stimulation, navedenoj u literaturi, analizirano je 15 randomiziranih kontroliranih istraživanja s ukupno 704 sudionika. Ubrzanim iTBS-om postignuto je veće smanjenje depresivnih simptoma nego placebo postupkom.

Među važnijim nalazima izdvajaju se:

• Približno dvostruko veća vjerojatnost kliničkog odgovora uz aktivnu stimulaciju.
• Oko pet liječenih pacijenata za jedan dodatni klinički odgovor u usporedbi s placebom.
• Oko deset liječenih pacijenata za jednu dodatnu remisiju u usporedbi s placebom.
• Slična učestalost odustajanja od postupaka u aktivnoj i placebo skupini.

Te brojke treba pravilno protumačiti. Primjerice, podatak o pet liječenih pacijenata ne znači da poboljšanje postiže samo jedan od njih, nego opisuje dodatnu korist u odnosu na usporedni postupak u analiziranim istraživanjima.

Jednako tako, slična učestalost prekidanja postupaka ne znači da nuspojava nema niti da su svi protokoli jednako podnošljivi.

Metaanalitički rezultati predstavljaju prosjek različitih istraživanja. Razlike u odabiru sudionika, parametrima stimulacije i vremenu praćenja ograničavaju mogućnost predviđanja ishoda za pojedinog pacijenta.

Znači li poboljšanje nakon pet dana i trajni oporavak?

Ne nužno. Pri procjeni uspješnosti važno je razlikovati nekoliko pojmova:

• Kliničkim odgovorom najčešće se označava znatno smanjenje izraženosti simptoma, često za najmanje polovinu u odnosu na početno stanje.
• Remisijom se opisuje stanje u kojem su simptomi odsutni ili dovoljno blagi da se nalaze ispod određenog kliničkog praga.
• Dugotrajnim oporavkom podrazumijeva se održavanje poboljšanja kroz vrijeme, uz povratak svakodnevnom funkcioniranju.

Pacijent može osjetiti olakšanje tijekom prvih dana, a da još nije postigao remisiju. Moguće je i znatno početno poboljšanje nakon kojeg se dio tegoba ponovno pojavi.

Zato završetak petodnevnog ciklusa ne znači nužno završetak cjelokupnog liječenja. Ovisno o tijeku bolesti, mogu biti potrebni kontrolni pregledi, nastavak farmakoterapije, psihoterapijska podrška ili dodatne stimulacijske sesije.

Propisane lijekove ne treba samostalno prekidati ni mijenjati zbog početka postupaka TMS-om.

Može li se mjesto magnetske stimulacije individualno prilagoditi?

Mozgovi različitih ljudi nemaju potpuno jednaku organizaciju funkcionalnih mreža. Zbog toga se istražuje može li preciznije određivanje ciljanog područja poboljšati terapijske ishode.

U kliničkoj praksi mjesto primjene može se određivati prema vanjskim anatomskim mjerama ili uz pomoć neuronavigacije. Napredniji istraživački pristupi uključuju podatke o funkcionalnoj povezanosti moždanih regija, dobivene funkcijskom magnetskom rezonancijom.

U istraživanju objavljenom 2026. u časopisu American Journal of Psychiatry, navedenom u literaturi, sudjelovala su 123 randomizirana sudionika. Uspoređivano je konvencionalno određivanje mjesta primjene s individualiziranim ciljanjem temeljenim na povezanosti moždanih područja.

Određeni individualizirani pristupi bili su povezani s izraženijim smanjenjem depresivnih simptoma tijekom prvih tjedana. Međutim, nakon 12 tjedana razlike među skupinama više nisu bile statistički značajne.

Takvi nalazi podupiru daljnje istraživanje personalizacije, ali ne dokazuju da je složenije određivanje cilja uvijek bolje. Njegovu vrijednost treba procjenjivati zajedno s dugoročnim ishodima, troškovima i dostupnošću potrebne opreme.

Jesu li ubrzani tretmani učinkovitiji od standardnih?

Dosadašnji nalazi ne opravdavaju opću tvrdnju da su ubrzani protokoli bolji za sve pacijente.

Prednost pred placebo postupkom nije isto što i dokazana prednost pred standardnim rasporedom. Za pouzdanu usporedbu potrebna su izravna istraživanja s usporedivim skupinama i dovoljno dugim praćenjem.

Među važnim otvorenim pitanjima ostaju:

• Koliko sesija dnevno donosi najbolji omjer koristi i podnošljivosti?
• Koliki razmaci između postupaka daju najbolje rezultate?
• Kojim pacijentima najviše odgovara intenzivni raspored?
• Koliko dugo poboljšanje traje?
• Kada su potrebni dodatni postupci ili održavanje učinka?

Ubrzani protokoli također nisu isto što i dubinska transkranijska magnetska stimulacija. Ubrzanost opisuje raspored primjene, dok se dubinskim pristupom opisuje tehnologija zavojnice i raspodjela magnetskog polja. Ti se pojmovi ne mogu koristiti kao sinonimi.

Kome bi kraći raspored liječenja mogao odgovarati?

Intenzivni raspored može biti praktičan pacijentima koji žive daleko od ustanove, teško organiziraju višetedne dolaske ili zbog poslovnih i obiteljskih obveza trebaju vremenski koncentriran pristup.

Ipak, manji broj dana dolazaka ne mora značiti manje ukupno opterećenje. Više sesija u danu zahtijeva dostupnost tijekom većeg dijela dana, a nekim pacijentima takav ritam može biti naporan.

Prije odluke psihijatar procjenjuje:

• Težinu i trajanje aktualne depresivne epizode.
• Odgovor na prethodne lijekove i druge oblike terapije.
• Prisutnost drugih psihičkih i tjelesnih bolesti.
• Moguće kontraindikacije i čimbenike rizika.
• Mogućnost dolazaka i naknadnog praćenja.
• Dostupnost i regulatorni status konkretnog protokola.

Posebno je važno razlikovati unipolarnu od bipolarne depresije jer se plan liječenja i procjena rizika mogu razlikovati.

Koje su moguće nuspojave i sigurnosna ograničenja?

Među češćim nuspojavama postupaka TMS-om nalaze se nelagoda na mjestu primjene, osjetljivost vlasišta, glavobolja i prolazni trzaji mišića lica. Tijekom primjene koristi se zaštita sluha zbog zvuka koji proizvodi zavojnica.

Epileptički napadaj rijetka je, ali ozbiljna moguća komplikacija. Zato se prije početka procjenjuju povijest napadaja, lijekovi, poremećaji spavanja i drugi čimbenici koji mogu utjecati na rizik. Kod osjetljivih pacijenata potrebno je pratiti i moguću pojavu hipomaničnih ili maničnih simptoma.

Metalni predmeti i elektronički implantati u području glave ili blizu mjesta primjene zahtijevaju posebnu provjeru. Nisu svi implantati jednako problematični, pa se odluka donosi prema njihovoj vrsti, položaju i uputama proizvođača opreme.

Kod neposredne suicidalne opasnosti ne treba čekati termin za magnetsku stimulaciju, nego odmah potražiti hitnu psihijatrijsku pomoć ili nazvati 112.

Što pitati prije početka postupaka TMS-om?

Prije uključivanja u ubrzani program korisno je zatražiti jasno objašnjenje predloženog pristupa:

• Koji se točno protokol primjenjuje i na kojim se dokazima temelji?
• Je li riječ o rutinskoj kliničkoj primjeni ili istraživačkom programu?
• Koliko traje pojedinačni dolazak, uključujući stanke?
• Kako će se mjeriti promjene simptoma i svakodnevnog funkcioniranja?
• Što se planira ako početni učinak izostane ili se tegobe vrate?
• Jesu li u cijenu uključeni kontrolni pregledi i eventualni dodatni postupci?

Realno očekivanje nije obećanje izlječenja u pet dana, nego mogućnost bržeg poboljšanja kod dijela pacijenata, uz stručan odabir protokola i praćenje nakon završetka intenzivnog ciklusa.

Informacije su edukativne prirode i ne zamjenjuju individualni psihijatrijski pregled. Opisani istraživački protokoli nisu nužno dostupni u svim ustanovama koje se bave TMS-om.

Literatura:

Santos JM i sur. Accelerated intermittent theta-burst stimulation for major depressive episodes: systematic review and dose-response meta-analysis. Brain Stimulation. 2026. DOI: 10.1016/j.brs.2026.103174.Individualized Connectivity-Guided Versus Conventional Targeting of Accelerated Theta-Burst Stimulation in Depression. American Journal of Psychiatry. 2026. DOI: I'm 10.1176/appi.ajp.20251084.Kratter IH i sur. Stanford neuromodulation therapy for treatment-resistant depression: a randomized controlled trial. World Psychiatry. 2026. DOI: 10.1002/wps.70032.Multicentrično randomizirano istraživanje neinferiornosti ubrzanih protokola s H1-zavojnicom kod depresije. Brain Stimulation. 2026. DOI: 10.1016/j.brs.2026.103050.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP, engl. OCD) je stanje u kojem se osobi nameću neželjene, uznemirujuće misli, slike ili porivi (opsesije), a ona ih pokušava neutralizirati ponavljanim radnjama ili mislima (kompulzijama). Od uobičajene opreznosti razlikuje ga količina vremena, patnja i ograničenje svakodnevice. OKP se dobro liječi, najučinkovitije posebnim oblikom kognitivno-bihevioralne terapije koji se zove izlaganje uz sprječavanje odgovora (ERP), samim ili u kombinaciji s lijekovima.

Što je OKP?

Opsesije su misli koje osoba ne želi, doživljava ih kao strane sebi i od njih osjeća tjeskobu, gađenje ili krivnju. Kompulzije su ono što radi da bi tu nelagodu smanjila: pere ruke, provjerava, broji, ponavlja rečenicu u sebi, traži potvrdu od drugih. Olakšanje je kratkotrajno, a sumnja se ubrzo vraća.

Poremećaj ima oko 2 do 3 % ljudi tijekom života. Najčešće počinje u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, ali mnogi se jave liječniku tek nakon niza godina, jer se srame sadržaja svojih misli ili misle da je to „samo karakter".

Nametljive misli imaju gotovo svi

Ovo je vjerojatno najvažnija rečenica za svakoga tko se pita ima li OKP. U velikom međunarodnom istraživanju više od 90 % ispitanika izvijestilo je da je u posljednjih nekoliko mjeseci imalo barem jednu neželjenu nametljivu misao. Primjerice: „što ako sada skrenem u suprotni trak", „što ako gurnem nekoga pod tramvaj", ili bogohulna misao u crkvi.

Razlika nije u sadržaju misli, nego u odnosu prema njoj. Većina ljudi takvu misao registrira kao čudnu i pusti je. Osoba s OKP-om misao doživi kao znak da s njom nešto nije u redu, kao opasnu ili kao moralni problem, pa se protiv nje počne boriti. Upravo ta borba misao čini upornijom.

Česti oblici

OKP ima nekoliko čestih obrazaca, koji se kod iste osobe mogu i kombinirati:

• onečišćenje: strah od prljavštine, bolesti ili kemikalija, uz dugotrajno pranje i čišćenje
• sumnja i provjeravanje: jesu li vrata zaključana, pećnica ugašena, je li nekome slučajno nanesena šteta
• nametljive misli o nanošenju zla: slike ozljeđivanja voljenih osoba ili djece, uz izbjegavanje noževa ili ostajanja nasamo s njima
• zabranjene misli seksualnog ili vjerskog sadržaja
• simetrija i „točno tako": potreba da stvari budu poravnate ili ponovljene dok se ne osjeti da je „dobro"

Kompulzije nisu uvijek vidljive. Kod dijela ljudi odvijaju se u glavi: ponovno prolaženje kroz razgovor, mentalno „poništavanje" loše misli, beskonačno analiziranje.

Nametljive misli o nanošenju zla posebno su mučne. Važno je znati da su one kod OKP-a upravo suprotne onome što osoba želi, i zbog toga toliko uznemiruju. Ne znače namjeru. Liječnik ih prepoznaje kao dio poremećaja.

Što OKP nije

Rečenica „malo sam OKP" svakodnevno se koristi za urednost ili pedantnost. Ljudi koji vole red i uživaju u njemu nemaju OKP. OKP se ne razlikuje ni po tome koliko je netko uredan, nego po tome koliko ga rituali koštaju vremena, energije i slobode.

OKP također nije isto što i opsesivno-kompulzivna ličnost, koja opisuje trajan stil perfekcionizma i kontrole koji osoba najčešće doživljava kao dio sebe, a ne kao nešto što joj se nameće.

Začarani krug

OKP se održava kroz jednostavan mehanizam. Misao izazove tjeskobu, kompulzija tjeskobu smanji, i mozak nauči da je kompulzija bila nužna. Sljedeći put je poriv jači. Isto vrijedi za izbjegavanje: tko izbjegava situacije koje izazivaju misli, nikada ne doživi da bi se tjeskoba spustila i sama.

Najčešći „skriveni" ritual je traženje uvjeravanja: „Jesi li siguran da sam zaključao?", „Misliš li da sam normalan?". Svaki odgovor donese kratko olakšanje i produbi potrebu za sljedećim.

Liječenje: izlaganje uz sprječavanje odgovora (ERP)

Kognitivno-bihevioralna terapija s tehnikom izlaganja i sprječavanja odgovora (engl. exposure and response prevention) prvi je izbor liječenja OKP-a prema međunarodnim smjernicama, uključujući britanski NICE i Američko psihijatrijsko udruženje.

U ERP-u se osoba, uz terapeuta i postupno, izlaže situacijama i mislima koje izazivaju tjeskobu, a pritom se suzdržava od rituala. Počinje se s lakšim koracima: dodirnuti kvaku i ne oprati ruke odmah, zaključati vrata i ne vratiti se provjeriti. Tjeskoba prvo raste, a zatim, bez rituala, prirodno opada. Mozak kroz ponavljanje uči da je podnošljivo i da se katastrofa ne događa.

ERP traži trud i hrabrost, ali ima najbolje dokaze. Meta-analize pokazuju da kod velikog dijela ljudi dovodi do značajnog i trajnog smanjenja simptoma.

Lijekovi i po čemu se razlikuju od liječenja depresije

Lijekovi prvog izbora su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI), iste skupine kao i većina antidepresiva. Liječenje OKP-a ipak ima nekoliko važnih posebnosti:

• potrebne su u pravilu više doze nego kod depresije
• učinak dolazi sporije: za procjenu djeluje li lijek obično treba 8 do 12 tjedana na odgovarajućoj dozi
• poboljšanje je najčešće djelomično: cilj je da misli i rituali postanu slabiji i rjeđi, a ne da potpuno nestanu preko noći
• liječenje traje dulje, najčešće i godinu dana ili više nakon poboljšanja, jer je kod prerana prekida povrat čest

Zbog toga je kod OKP-a posebno važno ne odustati prerano i ne zaključiti nakon mjesec dana da „lijek ne djeluje". Kod umjerenih i težih oblika kombinacija ERP-a i lijeka često daje najbolji rezultat.

Kada prvi korak ne pomogne

Ako ni nakon dovoljno dugog liječenja odgovarajućim dozama nema zadovoljavajućeg poboljšanja, psihijatar najprije provjerava je li ERP proveden pravilno i dovoljno intenzivno te postoje li drugi poremećaji koji ometaju oporavak, primjerice depresija ili tikovi. Zatim u obzir dolaze zamjena lijeka, klomipramin ili dodavanje drugog lijeka u niskoj dozi.

Jedna od novijih mogućnosti je transkranijalna magnetska stimulacija usmjerena na moždane mreže uključene u OKP. Američka Agencija za hranu i lijekove odobrila je 2018. jedan oblik duboke TMS za liječenje OKP-a, a kontrolirana istraživanja pokazuju da dio osoba kod kojih ostali pristupi nisu bili dovoljni ima koristi. TMS se razmatra kao dodatak liječenju, uz nastavak terapije, a ne kao zamjena za ERP. Je li primjeren, odlučuje se nakon procjene.

Kako mogu pomoći bližnji

Obitelji često, iz ljubavi, sudjeluju u ritualima: odgovaraju na ista pitanja po deseti put, peru stvari umjesto osobe, provjeravaju vrata. Na kratko to smanjuje napetost, ali dugoročno održava poremećaj.

Pomaže:

• dogovoriti zajedno, u mirnom trenutku, kako ćete reagirati na traženje uvjeravanja, primjerice „već sam ti odgovorio, to je OKP"
• postupno smanjivati sudjelovanje u ritualima, idealno u dogovoru s terapeutom
• odvojiti osobu od poremećaja u govoru: „ovo je OKP", a ne „opet ti"
• ne ismijavati i ne ljutiti se na rituale; osoba ih ne radi iz hira
• imati strpljenja s tempom liječenja

Kada se javiti stručnjaku?

Javite se ako opsesije i kompulzije zajedno oduzimaju više od sat vremena dnevno, ako izazivaju izraženu patnju, ako zbog njih izbjegavate mjesta, ljude ili aktivnosti, ili ako rituali počinju ograničavati posao, školovanje i odnose. Javite se i ako ste zbog nametljivih misli uplašeni za sebe ili druge: to je čest razlog dolaska i liječnik ga razumije. Kako izgleda prvi razgovor opisali smo u tekstu Prvi pregled kod psihijatra.

Česta pitanja

Jesu li nametljive misli znak OKP-a? Ne same po sebi. Gotovo svi ih ponekad imaju. O OKP-u se radi kad misli postanu učestale, izazivaju izraženu tjeskobu i osoba se protiv njih bori ritualima i izbjegavanjem.

Znači li misao da ću nekome nauditi da bih to mogao učiniti? Kod OKP-a ne. Takve misli izazivaju strah i gađenje upravo zato što su suprotne onome što osoba želi. Ako vas muče, recite to psihijatru. To je poznat i čest oblik OKP-a.

Može li OKP proći sam? Simptomi mogu oscilirati, ali bez liječenja OKP često traje godinama. Liječenje značajno povećava izglede za oporavak.

Koliko dugo treba da lijek počne djelovati kod OKP-a? Dulje nego kod depresije: za procjenu učinka obično treba 8 do 12 tjedana na odgovarajućoj dozi.

TMS kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja

Kod osoba s OKP-om kod kojih ERP i odgovarajuća farmakoterapija nisu doveli do dovoljnog poboljšanja, jedna od dodatnih terapijskih mogućnosti je transkranijalna magnetska stimulacija (TMS). Za razliku od uobičajenih protokola za depresiju, kod OKP-a stimulacija je usmjerena na dublje dijelove i funkcionalne mreže mozga uključene u nastanak i održavanje opsesija i kompulzija, osobito kortiko-strijato-talamo-kortikalne krugove. Ovisno o protokolu i ciljanoj regiji, stimulacija tih mreža može se provoditi različitim vrstama zavojnica, uključujući i standardnu zavojnicu u obliku osmice. Kontrolirana istraživanja i meta-analize pokazuju da kod dijela bolesnika TMS može dovesti do klinički značajnog smanjenja simptoma. TMS je neinvazivna metoda, ne zahtijeva anesteziju, a pacijent nakon tretmana u pravilu može nastaviti s uobičajenim dnevnim aktivnostima. TMS ne zamjenjuje ERP i farmakoterapiju, nego se prvenstveno razmatra kao dodatna mogućnost kod nedovoljnog odgovora na standardno liječenje. O prikladnosti TMS-a, izboru ciljne regije i protokola te očekivanim rezultatima odlučuje se individualno nakon psihijatrijske procjene.

Zaključak

OKP nije pretjerana urednost ni slabost karaktera, nego poremećaj s jasnim mehanizmom i dokazano učinkovitim liječenjem. Nametljive misli ne čine osobu opasnom, a rituali nisu izbor. Što se ranije započne s ERP-om i, kad je potrebno, lijekovima, to je manje prostora da se poremećaj proširi na cijelu svakodnevicu.

Ako misli i rituali traju, oduzimaju vrijeme ili ometaju svakodnevno funkcioniranje, psihijatrijski pregled može pomoći u procjeni i izboru liječenja koje odgovara vašoj situaciji.

Izvori:

NICE. Obsessive-compulsive disorder and body dysmorphic disorder: treatment (CG31). https://www.nice.org.uk/guidance/cg31American Psychiatric Association. Practice Guideline for the Treatment of Patients With Obsessive-Compulsive Disorder (2007) i Guideline Watch (2013). https://psychiatryonline.org/guidelinesRuscio AM, et al. The epidemiology of obsessive-compulsive disorder in the National Comorbidity Survey Replication. Molecular Psychiatry 2010;15:53–63. https://doi.org/10.1038/mp.2008.94Radomsky AS, et al. Part 1—You can run but you can't hide: Intrusive thoughts on six continents. Journal of Obsessive-Compulsive and Related Disorders 2014;3:269–279. https://doi.org/10.1016/j.jocrd.2013.09.002Öst LG, et al. Cognitive behavioral treatments of obsessive-compulsive disorder: a systematic review and meta-analysis of studies published 1993–2014. Clinical Psychology Review 2015;40:156–169. https://doi.org/10.1016/j.cpr.2015.06.003Skapinakis P, et al. Pharmacological and psychotherapeutic interventions for management of obsessive-compulsive disorder in adults: a systematic review and network meta-analysis. Lancet Psychiatry 2016;3:730–739. https://doi.org/10.1016/S2215-0366(16)30069-4Carmi L, et al. Efficacy and safety of deep transcranial magnetic stimulation for obsessive-compulsive disorder: a prospective multicenter randomized double-blind placebo-controlled trial. American Journal of Psychiatry 2019;176:931–938. https://doi.org/10.1176/appi.ajp.2019.18101180

Stručni pregled: doc. dr. sc. Natko Gereš, dr. med., specijalist psihijatar

Tekst je edukativnog karaktera i ne zamjenjuje individualni liječnički pregled.