Riječ "burnout" toliko se raširila da je izgubila oštrinu. Koristi se za sve — za lošu radnu subotu, za nedjeljnu tjeskobu, za dosadu na poslu. Zbog toga se ljudima koji su stvarno sagorjeli teško vjeruje, a i sami sebi teško priznaju da je stanje ozbiljno.

Vrijedi razdvojiti pojmove, jer se iz njih izvlače različiti zaključci o tome što treba učiniti.

Što burnout jest?

Svjetska zdravstvena organizacija u MKB-11 burnout ne svrstava među bolesti. Definiran je kao pojava povezana s radom — sindrom koji nastaje iz kroničnog radnog stresa kojim se nije uspješno upravljalo. Ta razlika nije formalnost: burnout se po definiciji odnosi na radni kontekst i ne opisuje teškoće u drugim područjima života.

Tri su njegove dimenzije, i sve tri moraju biti prisutne:

Iscrpljenost-ne umor koji prođe nakon vikenda, nego osjećaj da su rezerve potrošene. Osoba se budi umorna. Vikend više ne vraća energiju, a nakon godišnjeg olakšanje traje nekoliko dana.Mentalna distanca prema poslu- cinizam, ravnodušnost, otupljenost. Ljudi koji su prije bili predani počnu govoriti o poslu s podsmijehom ili gorčinom. Kod onih koji rade s ljudima — u zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj skrbi — javlja se depersonalizacija: korisnici postaju "slučajevi", suosjećanje se gasi.Osjećaj smanjene učinkovitosti- uvjerenje da ništa što se napravi nije dovoljno dobro i da rad nema smisla. Ovo je dimenzija koju ljudi najrjeđe prepoznaju kao dio sindroma, a najviše ih izjeda.

Kako to izgleda prije nego postane očito?

Sagorijevanje rijetko dolazi naglo. Obično mu prethodi razdoblje pojačanog zalaganja — osoba radi više, preuzima dodatno, odgađa odmor jer "sad je gužva, poslije će biti lakše". Zatim slijedi povlačenje: prvo iz neobveznog dijela posla, pa iz druženja s kolegama, pa iz privatnog života.

Rani znakovi koje vrijedi shvatiti ozbiljno:

• nedjeljna večer postaje predvidljivo neugodnateško je početi zadatke koji su prije išli sami od sebe
• češće greške i propusti u rutinskim stvarimajavljaju se tjelesni simptomi — glavobolje, probavne tegobe, napetost u vratu i ramenima
• prekid rada je nemoguć: čak i navečer misli se vrte oko poslaraste konzumacija alkohola, kave ili "malih nagrada" na kraju dana

Burnout ili depresija?

Ovo je razlika koja mijenja terapijski plan, pa je vrijedi napraviti pažljivo.Simptomi se često preklapaju i jedno ne isključuje drugo!

Burnout je vezan uz posao, depresija zahvaća sva područja života.Kod burnouta je gubitak zadovoljstva uglavnom u radnim aktivnostima, kod depresije i u onome što je nekad veselilo izvan posla.Kod burnouta postoji dojam da je posao izvor problema, kod depresije općeniti osjećaj krivnje i bezvrijednosti.Odmak od izvora stresa kod burnouta donosi primjetno olakšanje, dok kod depresije ne donosi bitnu promjenu ("vratio sam se s godišnjeg i kao da nisam niti bio").Misli o smrti kod burnouta su rijetke, dok kod depresije mogu biti prisutne češće.

U praksi granica često nije čista. Dugotrajni burnout kod dijela ljudi prijeđe u pravu depresivnu epizodu, i tada odmor više nije dovoljan. Ako se uz iscrpljenost jave beznađe, osjećaj krivnje ili gubitak interesa za sve, riječ je o stanju koje traži liječničku procjenu, ne o "potrebi za pauzom".

Kod muškaraca se ovaj prijelaz osobito lako previdi jer se češće očituje kroz razdražljivost, povlačenje i pojačano piće nego kroz otvorenu tugu — o čemu smo pisali u tekstu o depresiji kod muškaraca.

Tko sagorijeva?

Ne oni koji najmanje rade. Sagorijevaju najčešće predani ljudi u okolnostima u kojima predanost nema uporište:

-veliko opterećenje uz malo kontrole nad načinom rada

-nesrazmjer između uloženog i priznatog

-nejasne ili proturječne upute

-osjećaj nepravde u raspodjeli posla

-sukob između osobnih vrijednosti i onoga što se tražirad s ljudima u patnji bez prostora za rasterećenje

Zadnja stavka objašnjava zašto su zdravstveni radnici, prosvjetari i socijalni radnici među najizloženijima.

Što ne pomaže?

• Samo godišnji odmor- odmor pomaže kod umora. Kod sagorijevanja učinak traje nekoliko dana jer se osoba vraća u nepromijenjene uvjete. Ako se svake godine s odmora vraćate gore nego što ste otišli, uvjeti su problem, ne vaša izdržljivost.
• Samo tehnike opuštanja- meditacija i vježbe disanja smanjuju simptome, ali ne mijenjaju opterećenje. Kao lijek protiv boli bez liječenja uzroka.
• Zamjena posla bez analize- ako se ne prepozna obrazac — preuzimanje previše, nemogućnost odbijanja, vezanje samopoštovanja uz radni učinak — obrazac se preseli na novo mjesto.

Što pomaže?

Na razini posla: pregovaranje o prioritetima i granicama, blokovi rada bez prekida, smanjenje prekovremenog rada dok se stanje ne stabilizira, razgovor s nadređenim o funkcionalnim ograničenjima bez ulaska u dijagnoze. Ako je opterećenje objektivno neizdrživo, individualne tehnike ga neće riješiti.

Na osobnoj razini: vraćanje sna u red, tjelesna aktivnost umjerenog intenziteta, obnavljanje kontakata izvan posla, i — kod većine ljudi ključno — rad na uvjerenju da odbijanje zadatka znači neuspjeh.

Kod izraženijih stanja, osobito kad je granica prema depresiji nejasna, procjena psihijatra pomaže odrediti treba li uz to i farmakoterapija te je li potrebno privremeno bolovanje. U takvim situacijama može pomoći i liječenje simptoma transkranijskom magnetnom stimulacijom - TMS-om

Kada se javiti?

- iscrpljenost traje dulje od nekoliko mjeseci i ne popušta nakon odmora

- pogreške na poslu postaju rizik za vas ili druge

- javljaju se panični simptomi, nesanica ili tjelesne tegobe bez nalaza

- posežete za alkoholom ili sedativima da biste izdržali dan ili zaspali

- osjećate beznađe ili misli da bi bilo lakše da vas nema — u tom slučaju odmah

Sagorijevanje nije znak slabosti ni manjka volje. Najčešće je znak da je netko predugo davao maksimum u sustavu koji to nije mogao izdržati.

Doc. dr. sc. Natko Gereš, dr. med.

Psihijatar u Poliklinici A.B.R. Bavi se psihijatrijskim liječenjem depresivnih, anksioznih i psihotičnih poremećaja, liječenjem ADHD-a, korištenjem TMS-a u liječenju brojnih kliničkih stanja, a posebno je aktivan u području istraživanja i pisanja o mentalnom zdravlju muškaraca.

Ova stranica je edukativna i ne predstavlja medicinski savjet, dijagnozu ni ponudu liječenja. Ako ste u krizi ili razmišljate o samoubojstvu, pomoć je dostupna sada: pozovite 112 ili Liniju psihološke pomoći 01 2376 470. Možete se obratiti i najbližoj hitnoj službi.

Većina ljudi nesanicu doživljava kao posljedicu. Nešto se dogodilo — stres na poslu, briga, tuga — i san je otišao. Kad se situacija smiri, san će se vratiti sam od sebe. Kod dijela ljudi tako i bude, ali kod znatnog broja nesanica se ustali.Prestane biti simptom i postane vlastiti problem koji dalje hrani ono od čega je nastao. To je razlog zašto se nesanicom danas bavimo kao zasebnim stanjem, a ne samo kao pratećom pojavom depresije ili tjeskobe.

Kada je riječ o nesanici, a kada o lošoj noći?

Loše prospavana noć nije poremećaj. O nesanici govorimo kad su ispunjena tri uvjeta istovremeno:

- postoje teškoće s uspavljivanjem, održavanjem sna ili prerano jutarnje buđenje

- to se događa najmanje tri noći tjedno, dulje od tri mjeseca

- postoje posljedice tijekom dana— umor, razdražljivost, pad koncentracije, pogoršanje raspoloženja

Ključan je treći uvjet. Neki ljudi spavaju pet sati i funkcioniraju sasvim dobro; to nije nesanica. Drugi spavaju sedam sati, ali isprekidano i nekvalitetno, i danju su neupotrebljivi — to jest,veza ide u oba smjera. Dugo se smatralo da je nesanica jednostavno simptom depresije. Podaci govore drugačije: nesanica često "prethodi" prvoj depresivnoj epizodi, ponekad mjesecima. Osobe s kroničnom nesanicom imaju otprilike dvostruko veći rizik da razviju depresiju od onih koje spavaju uredno. Isto vrijedi i za tjeskobu. Neprospavana noć slijedećeg dana pojaćava reaktivnost na neugodne podražaje i slabi sposobnost smirivanja vlastite reakcije. Osoba je razdražljivija, brže se uznemiri i teže se vraća u ravnotežu. Navečer zbog toga ima više razloga za brigu — i lošije spava. To je začarani krug u kojem se ne zna što je uzrok, a što posljedica. Zato ga i treba prekinuti s obje strane.

Zašto se mozak ne može "isključiti"?

Kod kronične nesanice živčani sustav je u stanju pojačane pobuđenosti koje traje 24 sata na dan, ne samo noću. Tijelo je u blagoj pripravnosti i kad je osoba umorna. Otud poznati osjećaj "iscrpljen sam, ali ne mogu zaspati". Uz to se razvija naučena povezanost: krevet postaje mjesto na kojem se osoba bori, provjerava sat, računa koliko sati sna joj je ostalo. Mozak spavaću sobu prestane povezivati sa snom i počne je povezivati s naprezanjem. Zato mnogi ljudi s nesanicom lako zaspu pred televizorom u dnevnom boravku, a čim legnu u krevet — potpuno se rasane, što ne pomaže, iako se čini logičnim. Nekoliko strategija koje ljudi spontano primjenjuju zapravo održavaju problem: "Duže ležanje u krevetu".Ako osoba legne u 22 i ustane u 8 kako bi "uhvatila" više sna, provede deset sati u krevetu da bi spavala pet. Time se san dodatno razrjeđuje i veza kreveta s budnošću učvršćuje.

• Alkohol kao pomoć pri uspavljivanju - Skraćuje vrijeme uspavljivanja, ali razbija drugu polovicu noći i vodi ranom buđenju s pojačanom tjeskobom.
• Nadoknađivanje vikendom - Pomicanje ustajanja za tri sata subotom pomiče cijeli biološki ritam i nedjelja navečer postaje predvidivo loša.
• Dnevno spavanje - Popodnevni san smanjuje pritisak za spavanjem navečer.
• Provjeravanje sata noću - Nema informacije koja pomaže, a svaka aktivira računanje i tjeskobu.

Što stvarno pomaže?

Prvi izbor u liječenju kronične nesanice nije lijek, nego kognitivno-bihevioralna terapija za nesanicu (KBT-I). To je strukturiran postupak koji u nekoliko tjedana kod većine ljudi daje trajniji rezultat od tableta za spavanje.

Njezine glavne komponente:

• Restrikcija vremena u krevetu
• Vrijeme u krevetu privremeno se skraćuje na približno ono vrijeme koje osoba stvarno spava, pa se postupno produljuje kako san postaje čvršći. Zvuči neintuitivno i prvih je dana zahtjevno, ali je najučinkovitiji pojedinačni element.Kontrola podražaja.
• Krevet služi samo za spavanje. Ako se ne zaspi unutar dvadesetak minuta - ustati, otići u drugu prostoriju, raditi nešto dosadno pri prigušenom svjetlu i vratiti se tek kad se javi pospanost.
• Fiksno vrijeme ustajanja. - Isto svaki dan, uključujući vikend, bez obzira na to kako je noć prošla. Vrijeme lijeganja može varirati, vrijeme ustajanja ne.
• Rad na mislima o snu. - Uvjerenja tipa: "ako večeras ne odspavam osam sati, sutra je propao dan" sama po sebi stvaraju napetost koja onemogućuje san.
• Uz to idu uobičajene mjere: kofein ne poslije 14 sati, jutarnje svjetlo, tjelesna aktivnost ali ne kasno navečer, hladnija i mračna soba, ekrani izvan kreveta.

Kada nesanica nije samo nesanica?

Prije nego se krene s bilo čim, vrijedi isključiti druga stanja koja se predstavljaju kao nesanica:

- opstruktivna apneja u snu (hrkanje, prekidi disanja, jutarnja glavobolja, dnevna pospanost)

- sindrom nemirnih nogu

- bolest štitnjače

- kronična bol

- nuspojave lijekova

- prekomjerna konzumacija alkohola ili stimulansa

Isto tako, prerano jutarnje buđenje s najgorim raspoloženjem u ranim jutarnjim satima klasičan je obrazac depresivnog poremećaja i traži drugačiji pristup nego obična nesanica.

Gdje su lijekovi, a gdje TMS?

Hipnotici imaju svoje mjesto — kod kratkotrajne nesanice vezane uz jasan stresni događaj mogu spriječiti da se problem učvrsti. Problem nastaje kad se koriste mjesecima i godinama: razvija se tolerancija, a kod naglog prekida san se pogorša više nego što je bio na početku. Benzodiazepini nisu rješenje za kroničnu nesanicu. Kad je nesanica dio depresivnog ili anksioznog poremećaja, liječenje osnovnog stanja obično popravlja i san. Kod osoba kod kojih lijekovi nisu dali zadovoljavajući odgovor ili se loše podnose, u obzir dolazi i transkranijalna magnetska stimulacija - neinvazivna metoda koja djeluje na moždane mreže uključene u regulaciju raspoloženja i pobuđenosti.

Kada se javiti razgovor sa stručnjakom?

Ima smisla ako:

- nesanica traje dulje od tri mjeseca

- danju ste iscrpljeni do te mjere da to utječe na posao ili vožnju

- uz nesanicu se javlja trajna tjeskoba (https://www.poliklinikaabr.hr/novosti-i-dogadanja/282-najcesci-simptomi-depresije)

- već dulje uzimate tablete za spavanje i ne znate kako ih prestati uzimati

- buđenja su praćena osjećajem panike ili lupanjem srca

Nesanica je jedno od stanja kod kojih relativno kratka, ciljana intervencija donosi vrlo primjetnu razliku. Nema razloga čekati godinu dana.

Jedno od najčešćih pitanja koje psihijatar dobiva ne postavlja pacijent, nego netko drugi — supruga, sin, prijatelj. Glasi otprilike ovako: “Vidim da mu nije dobro već godinu dana. Ne želi ni čuti za liječnika. Što da radim?”

Nema odgovora koji riješi situaciju u jednom potezu. Ali postoje pristupi koji povećavaju izglede, i postoje oni koji ih pouzdano smanjuju.

Zašto odbija?

Rijetko iz tvrdoglavosti. Obično iz jednog od ovih razloga:

• Sram. Uvjerenje da odlazak psihijatru znači priznanje slabosti ili neuspjeha. Kod muškaraca je to i danas glavna prepreka, o čemu smo pisali u tekstu o muškom mentalnom zdravlju.
• Ne prepoznaje da je bolestan. Kod dijela stanja to nije poricanje nego dio same bolesti. Osoba stvarno ne vidi promjenu koju svi oko nje vide.
• Beznađe. Kod depresije uvjerenje “ionako ništa neće pomoći” nije stav nego simptom. Bolest koja se treba liječiti proizvodi uvjerenje da liječenje nema smisla.
• Strah. Od dijagnoze, od lijekova, od toga što će biti u kartonu, od reakcije poslodavca.
• Loše ranije iskustvo. Netko tko je jednom naišao na površan pregled ili lijek koji mu je bio nepodnošljiv ima konkretan razlog za odbijanje.

Razlog je bitan jer određuje pristup. Sram i beznađe ne traže isti razgovor.

Što pouzdano odmaže?

• Ultimatumi. “Ili ideš liječniku ili se selim.” Ponekad kratkoročno upali, ali gradi otpor i stid, i podiže cijenu popuštanja.

• Prozivanje pred drugima. Otvaranje teme za obiteljskim stolom pred svima gotovo uvijek završi zatvaranjem.

• Dijagnosticiranje. “Ti imaš depresiju.” Osoba nije dobila dijagnozu od vas i doživjet će to kao etiketu, ne kao brigu.

• Ponavljanje istog argumenta. Ako deset puta nije upalilo, jedanaesti put je samo svađa.

• Dogovaranje termina bez znanja osobe. Doživljava se kao gubitak kontrole i obično učvrsti odbijanje.

Što povećava izglede?

• Govorite o ponašanju, ne o dijagnozi. Konkretno i bez tumačenja: “Zadnjih pola godine ne spavaš, ne jedeš normalno i vičeš na djecu. To ti nije nalik i brine me.” Teško je raspravljati s nabrajanjem činjenica.
• Vežite to uz ono što je njemu važno. Ne uz mentalno zdravlje općenito, nego uz san, energiju, posao, odnos s djecom. Mnogi ljudi pristanu na pregled “zbog nesanice” iako ne bi pristali “zbog depresije”, i to je posve u redu — važan je dolazak.
• Ponudite manji korak. Obiteljski liječnik umjesto psihijatra. Jedan razgovor umjesto liječenja. Telefonski poziv umjesto dolaska. Snižavanje praga često je presudno.
• Ponudite pratnju. “Vozim te i čekam vani” uklanja realnu prepreku i signalizira da osoba u to ne ide sama.
• Birajte trenutak. Ne usred svađe, ne kad je netko pijan, ne u prolazu. Mirno, nasamo, s vremenom.
• Neka razgovor vodi jedna osoba. Obitelj koja pristupi u zboru izaziva osjećaj opkoljenosti.
• Ostavite otvorena vrata. “Neću te više gnjaviti. Kad budeš htio, tu sam i idem s tobom.” Rečeno jednom i mirno, to češće dovede do promjene nego deset ponavljanja.

Ako i dalje odbija

Odrasla osoba ima pravo odbiti liječenje. To je pravo koje vrijedi i onda kad je odluka loša, i to je vjerojatno najteži dio cijele situacije za one koji gledaju sa strane.

Što je onda još moguće:

• Ne prekidati kontakt. Redoviti, nenametljivi kontakt održava mogućnost da se osoba javi kad bude spremna. Povlačenje iz ljutnje tu mogućnost zatvara.

• Ne preuzimati sve obveze umjesto osobe. Pomaganje koje ide predaleko može ukloniti razlog za promjenu.

• Zatražiti savjet za sebe. Psihijatar ili psiholog mogu razgovarati s vama i onda kad osoba o kojoj se radi ne dolazi. To je uobičajena praksa i često korisnije nego što ljudi očekuju.

• Dokumentirati promjene. Konkretne bilješke o tome što se i kada mijenjalo vrlo su korisne ako do pregleda kasnije dođe.

Kada se ne čeka?

Postoji granica na kojoj poštovanje tuđe odluke prestaje biti ispravan pristup. To je situacija neposredne opasnosti:

• osoba izražava namjeru da se ozlijedi ili oduzme život

• prijeti drugima

• toliko je promijenjena da ne može brinuti o osnovnim potrebama

• pod utjecajem je alkohola ili droge i izražava namjeru samoozljeđivanja

U tim situacijama zove se hitna medicinska pomoć na 194 ili 112. Osobu se ne ostavlja samu.

Hrvatski propisi predviđaju mogućnost prisilnog smještaja i liječenja, ali samo pod strogim uvjetima i uz sudski nadzor — u pravilu kad postoji ozbiljna i neposredna opasnost za osobu ili druge, i kad se ta opasnost ne može otkloniti drugačije. To nije alat za rješavanje situacije u kojoj netko jednostavno odbija terapiju.

Brojevi

• Hitna medicinska pomoć: 194 ili 112

• Centar za krizna stanja i prevenciju suicida, KBC Zagreb: 01 2376 470 (0–24)

• Psihološki centar TESA: 01 4828 888 (radnim danom 10–22)

• Plavi telefon: 01 4833 888

I još nešto...

Ljudima koji godinama pokušavaju pomoći nekome tko odbija pomoć često se iscrpe do razine na kojoj im je samima potrebna podrška. Osjećaji ljutnje, krivnje i bespomoćnosti su normalni i ne znače da ste zakazali.

Vaša odgovornost je da ponudite, da ostanete dostupni i da reagirate kad je hitno. Ona ne uključuje jamstvo ishoda. Ta razlika je ono što omogućuje da izdržite dovoljno dugo da budete tu kad se osoba konačno odluči javiti.

dr. Natko Gereš, dr. med., specijalist psihijatar

Psihijatar u Poliklinici A.B.R. Bavi se liječenjem depresivnih i anksioznih poremećaja, TMS-om i mentalnim zdravljem muškaraca. Radi i u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo.

Počne bez najave. U trgovini, u autu, u krevetu pred spavanje. Srce naglo ubrza, zrak kao da ne dolazi do kraja, ruke trnu, sve djeluje nestvarno. Uz to dolazi misao koja je gora od svih simptoma: ovo je infarkt ili sad ću poludjeti.

Nakon dvadesetak minuta sve prođe. Ostane iscrpljenost i strah da će se ponoviti.

Veliki broj ljudi doživi barem jedan takav napadaj u životu. Kod dijela njih na tome i ostane. Kod drugih se razvije nešto što traje mjesecima i bitno sužava život — ne zbog samog napadaja, nego zbog straha od sljedećeg.

Što je panični napadaj

Nagli val intenzivnog straha ili nelagode koji doseže vrhunac unutar nekoliko minuta i praćen je nizom tjelesnih simptoma. Tipično traje između deset i trideset minuta; rijetko dulje.

Najčešći simptomi:

• ubrzan ili nepravilan rad srca

• znojenje, drhtanje

• osjećaj nedostatka zraka ili gušenja

• pritisak ili bol u prsima

• mučnina, grčevi u trbuhu

• vrtoglavica, nesigurnost u nogama

• trnci u rukama, stopalima ili oko usta

• valovi vrućine ili hladnoće

• osjećaj nestvarnosti — kao da se sve događa iza stakla, ili kao da osoba nije sasvim u svom tijelu

• strah od gubitka kontrole ili “ludila”

• strah od smrti

Ne moraju biti prisutni svi. Kod nekih ljudi dominiraju srčani simptomi, kod drugih disanje, kod trećih osjećaj nestvarnosti.

Zašto se javlja “bez razloga”

Tijelo ima sustav koji ga u opasnosti priprema na bijeg ili borbu. Adrenalin ubrza srce i disanje, zategne mišiće, izoštri osjetila, preusmjeri krv prema velikim mišićima. Taj sustav je koristan i radi ispravno.

Kod paničnog napadaja on se aktivira kad opasnosti nema. Riječ je o lažnom alarmu — punom, ispravno izvedenom alarmu koji je krenuo u krivom trenutku. Zato su svi simptomi stvarni i mjerljivi: to su fiziološke posljedice adrenalina, a ne dojam.

Okidač često nije vidljiv. Može biti nakupljeni stres iz proteklih tjedana, neispavanost, kofein, alkohol prethodne večeri, tjelesni osjet koji je mozak pogrešno pročitao kao znak opasnosti.

Zašto napadaj nije opasan

Ovo je dio koji ljudima najviše pomaže, pa ga vrijedi navesti izričito.

Srce. Ubrzano srce tijekom panike je zdravo srce koje radi ono što treba pod adrenalinom. Isto to srce ubrzava pri trčanju uz stepenice, samo tada nema straha koji to prati.

Disanje. Osjećaj da se ne dobiva dovoljno zraka javlja se zato što osoba diše previše, a ne premalo. Brzo i plitko disanje izbacuje višak ugljičnog dioksida, a upravo to stvara vrtoglavicu, trnce i osjećaj gušenja. Tijelo se ne može ugušiti hiperventilacijom.

Nesvjestica. Rijetka je, jer krvni tlak tijekom panike raste, a za nesvjesticu bi morao naglo pasti.

“Poludjeti”. Osjećaj nestvarnosti je poznata i bezopasna posljedica jake pobuđenosti. Panični napadaj ne prelazi u psihozu.

Napadaj je iznimno neugodan i iscrpljujući. Nije opasan i prolazi sam.

Što učiniti u trenutku napadaja

Ostanite gdje jeste ako je sigurno. Bijeg donosi trenutno olakšanje i uči mozak da je mjesto stvarno bilo opasno. Sljedeći put je zato gore.

Usporite izdah. Ne “duboko dišite” — to obično pogorša stanje. Udah kroz nos oko četiri sekunde, izdah kroz blago stisnute usne šest do osam sekundi. Izdah mora biti dulji od udaha. Nekoliko minuta.

Spustite se u osjetila. Nabrojite pet stvari koje vidite, četiri koje možete dodirnuti, tri koje čujete, dvije koje mirišete, jednu koju možete okusiti. Cilj nije opuštanje nego premještanje pažnje s tijela na okolinu.

Ne borite se protiv vala. Pokušaj da se napadaj zaustavi silom dodaje napetost na napetost. Pomaže suprotno: ovo je panika, neugodno je, proći će za nekoliko minuta.

Pričekajte. Adrenalin se razgrađuje. To je jedina stvar koja napadaj stvarno prekida, i ona se dogodi sama.

Što odmaže

• Bijeg iz situacije. Kratkoročno smiruje, dugoročno gradi izbjegavanje.

• Stalno provjeravanje pulsa i mjerenje na satu ili aplikaciji. Što se više prati, to se više registrira.

• Traženje uvjeravanja. Pitanje “je li ti se čini da je sa mnom sve u redu?” postavljeno stotinu puta postaje dio problema.

• Tableta u džepu “za svaki slučaj”. Kod dijela ljudi sama prisutnost benzodiazepina postane uvjet za izlazak iz kuće, čime se sloboda zapravo smanjuje.

• Ponavljanje istih pretraga. Nakon uredne obrade, sljedeći EKG ne donosi novu informaciju nego novu privremenu utjehu.

Kada je riječ o paničnom poremećaju

Jedan napadaj nije poremećaj. O paničnom poremećaju govorimo kad se napadaji ponavljaju i kad se uz njih razvije barem jedno od sljedećeg, u trajanju dužem od mjesec dana:

• trajna zabrinutost da će se napadaj ponoviti

• strah od posljedica napadaja

• primjetna promjena ponašanja zbog njega — izbjegavanje mjesta, situacija, tjelesnog napora, samostalnog izlaska

Zadnja stavka je ono što stvarno mijenja život. Kad se izbjegavanje proširi na trgovine, javni prijevoz, gužve ili udaljavanje od kuće, govorimo o agorafobiji, koja se često razvije uz panični poremećaj.

Prvi napadaj: prvo isključiti tjelesno

Prije nego se simptomi pripišu panici, potrebno je isključiti tjelesne uzroke sa sličnom slikom — poremećaje srčanog ritma, bolest štitnjače, anemiju, nisku razinu šećera, nuspojave lijekova. Kod prvog napadaja, osobito nakon 40. godine ili uz atipične simptome, obrada je nužna.

Kad su nalazi uredni, njihovo ponavljanje ne pomaže. Tada se radi na onome što napadaje održava.

Liječenje

Kognitivno-bihevioralna terapija je prvi izbor i kod paničnog poremećaja daje vrlo dobre rezultate. Uz rad na tumačenju tjelesnih osjeta koristi se i interoceptivno izlaganje — namjerno izazivanje bezopasnih tjelesnih osjeta (ubrzano disanje, vrtnja, napor) kako bi mozak dobio ispravak informacije da ti osjeti nisu opasni.

Farmakoterapija. Antidepresivi iz skupine SSRI učinkoviti su u smanjenju učestalosti i jačine napadaja. Djelovanje se procjenjuje nakon nekoliko tjedana.

Benzodiazepini brzo prekidaju napadaj, ali nisu rješenje za poremećaj. Uz redovito uzimanje razvija se tolerancija i ovisnost, a strah se ne smanjuje nego se prebaci na dostupnost lijeka. Koriste se kratkoročno i ciljano.

TMS. Kod osoba kod kojih uobičajeni pristupi nisu dali zadovoljavajući odgovor ili koje lijekove loše podnose, u obzir dolazi i transkranijalna magnetska stimulacija, kao dio šireg plana.

Kada se javiti

• napadaji se ponavljaju

• počeli ste izbjegavati mjesta ili situacije

• javljaju se noću i bude vas iz sna

• uz njih se razvija pad raspoloženja

• koristite alkohol ili sedative da biste ih spriječili

Panični poremećaj je jedno od stanja s najboljim odgovorom na liječenje. Ono što ga čini teškim nije jačina napadaja, nego to koliko dugo ljudi čekaju prije nego se jave.

dr. Natko Gereš, dr. med., specijalist psihijatar

Psihijatar u Poliklinici A.B.R. Bavi se liječenjem depresivnih i anksioznihs poremećaja, TMS-om i mentalnim zdravljem muškaraca. Radi i u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo.