U dojenačkom dobu odbijanje hrane može biti ne samo znak izostanka apetita zbog neke tjelesne bolesti već i znak djetetove uznemirenosti i postojećeg nesklada između djeteta i majke. Tjeskoba i uznemirenost majke može samo pogoršati stanje uzajamne uzbuđenosti i tada dijete još više odbija hranu.
U kasnijim razdobljima djetinjstva mogu se javljati neki problemi koji ponekad nalikuju gubitku apetita ali imaju druge uzroke i posljedice.
Emocionalni poremećaj izbjegavanja hrane iako nekad nalikuje anoreksiji nema sve simptome po kojima bismo je sa sigurnošću mogli utvrditi. Uz ograničenja u uzimanju hrane djeca ponekad razviju strahove i prisile u ponašanju pa mogu odbijati odlazak u školu i postati depresivna. Za razliku od anoreksije nervoze djeca nemaju promjene u doživljaju tijela , ne misle, kao u anoreksiji da im tijelo izgleda ružno i debelo i zato nema straha od debljanja.
Odbijanje hrane se javlja u djece koja isto tako nisu opterećena kalorijama i vitkom linijom. Izbirljiva su i povremeno izbjegavaju neku hranu dok istovremeno nemaju nikakvih problema s jedenjem druge hrane. Vidi se da je problem više vezan za ponašanje jer dijete može nekog imitirati ili može jednostavno odbijati hranu jer mu nesvjesno odgovara strka koja nastaje u obitelji kad neće jesti, sviđa mu se kad je u središtu pažnje, kad mu se za svaki obrok priča bajka, kad jede što poželi. Dijete ovim ponašanjem nije ugroženo niti ne mršavi i usklađivanjem obiteljskih stavova prema djetetu s vremenom će ova tegoba koja je neugodnija za roditelje nego za dijete nestati.
Sindrom sveobuhvatnog odbijanja se u kliničkoj praksi vidi rijetko i karakterističan je za zlostavljanu djecu ili djecu s teškim posttraumatskim psihičkim poremećajem. Djeca izbjegavaju ili odbijaju jesti, piti, hodati, govoriti i raditi bilo što za sebe. Zauzimaju položaj sličan onom djeteta u majčinom trbuhu i ne daju glas od sebe, a kad ih se pokuša hraniti pokazuju jaki strah ili ljutnju.
Pika je neobičan poremećaj koji je povezan s hranjenjem i može se javiti u dječjoj dobi, ali i u odraslih osoba. Ime je dobio po latinskom nazivu za svraku budući da se tu pticu povezuje s proždiranjem za nju jestivih i nejestivih stvari. U djece je riječ o upornoj, prisilnoj žudnji za nejestivim tvarima. Djeca mogu jesti zemlju, glinu, kredu, žbuku, otpatke od cigareta i drugo. Ovaj poremećaj se može javiti u djece koja pate od razvojnih poremećaja uključujući mentalnu retardaciju i autizam, te u djece s oštećenjem mozga. Međutim, u nekad se javlja žudnja za specifičnim tvarima zbog s nedostatka željeza, cinka, ili kalcija u prehrani. Zbog opasnosti od unošenja u tijelo otrovnih ili štetnih tvari potrebno je paziti da djetetu budu izvan domašaja i paziti na dječju zdravu prehranu.
Selektivno jedenje je pojava kad dijete jede samo dva ili tri tipa hrane na primjer čips ili kokice, često su to proizvodi koji sadrže ugljikohidrate pa djece ne odstupaju u težini, međutim njihovo ponašanje zabrinjava roditelje. Riječ je o navici koju roditelji nisu na vrijeme uklonili odnosno nisu dovoljno uspjeli motivirati dijete da jede raznovrsnu hranu.
Gubitak apetita kao posljedica depresije može se teško razlikovati od anoreksije nervoze,posebno zbog toga što su to često povezani poremećaji. Ipak, najčešće se depresivnost opisuje u adolescentnoj dobi.
Prof.dr.sc. Vesna Vidović
specijalist dječje i adolescentne psihijatrije