Jedno od najčešćih pitanja koje psihijatar dobiva ne postavlja pacijent, nego netko drugi — supruga, sin, prijatelj. Glasi otprilike ovako: “Vidim da mu nije dobro već godinu dana. Ne želi ni čuti za liječnika. Što da radim?”
Nema odgovora koji riješi situaciju u jednom potezu. Ali postoje pristupi koji povećavaju izglede, i postoje oni koji ih pouzdano smanjuju.
Zašto odbija?
Rijetko iz tvrdoglavosti. Obično iz jednog od ovih razloga:
- Sram. Uvjerenje da odlazak psihijatru znači priznanje slabosti ili neuspjeha. Kod muškaraca je to i danas glavna prepreka, o čemu smo pisali u tekstu o muškom mentalnom zdravlju.
- Ne prepoznaje da je bolestan. Kod dijela stanja to nije poricanje nego dio same bolesti. Osoba stvarno ne vidi promjenu koju svi oko nje vide.
- Beznađe. Kod depresije uvjerenje “ionako ništa neće pomoći” nije stav nego simptom. Bolest koja se treba liječiti proizvodi uvjerenje da liječenje nema smisla.
- Strah. Od dijagnoze, od lijekova, od toga što će biti u kartonu, od reakcije poslodavca.
- Loše ranije iskustvo. Netko tko je jednom naišao na površan pregled ili lijek koji mu je bio nepodnošljiv ima konkretan razlog za odbijanje.
Razlog je bitan jer određuje pristup. Sram i beznađe ne traže isti razgovor.
Što pouzdano odmaže?
• Ultimatumi. “Ili ideš liječniku ili se selim.” Ponekad kratkoročno upali, ali gradi otpor i stid, i podiže cijenu popuštanja.
• Prozivanje pred drugima. Otvaranje teme za obiteljskim stolom pred svima gotovo uvijek završi zatvaranjem.
• Dijagnosticiranje. “Ti imaš depresiju.” Osoba nije dobila dijagnozu od vas i doživjet će to kao etiketu, ne kao brigu.
• Ponavljanje istog argumenta. Ako deset puta nije upalilo, jedanaesti put je samo svađa.
• Dogovaranje termina bez znanja osobe. Doživljava se kao gubitak kontrole i obično učvrsti odbijanje.
Što povećava izglede?
- Govorite o ponašanju, ne o dijagnozi. Konkretno i bez tumačenja: “Zadnjih pola godine ne spavaš, ne jedeš normalno i vičeš na djecu. To ti nije nalik i brine me.” Teško je raspravljati s nabrajanjem činjenica.
- Vežite to uz ono što je njemu važno. Ne uz mentalno zdravlje općenito, nego uz san, energiju, posao, odnos s djecom. Mnogi ljudi pristanu na pregled “zbog nesanice” iako ne bi pristali “zbog depresije”, i to je posve u redu — važan je dolazak.
- Ponudite manji korak. Obiteljski liječnik umjesto psihijatra. Jedan razgovor umjesto liječenja. Telefonski poziv umjesto dolaska. Snižavanje praga često je presudno.
- Ponudite pratnju. “Vozim te i čekam vani” uklanja realnu prepreku i signalizira da osoba u to ne ide sama.
- Birajte trenutak. Ne usred svađe, ne kad je netko pijan, ne u prolazu. Mirno, nasamo, s vremenom.
- Neka razgovor vodi jedna osoba. Obitelj koja pristupi u zboru izaziva osjećaj opkoljenosti.
- Ostavite otvorena vrata. “Neću te više gnjaviti. Kad budeš htio, tu sam i idem s tobom.” Rečeno jednom i mirno, to češće dovede do promjene nego deset ponavljanja.
Ako i dalje odbija
Odrasla osoba ima pravo odbiti liječenje. To je pravo koje vrijedi i onda kad je odluka loša, i to je vjerojatno najteži dio cijele situacije za one koji gledaju sa strane.
Što je onda još moguće:
• Ne prekidati kontakt. Redoviti, nenametljivi kontakt održava mogućnost da se osoba javi kad bude spremna. Povlačenje iz ljutnje tu mogućnost zatvara.
• Ne preuzimati sve obveze umjesto osobe. Pomaganje koje ide predaleko može ukloniti razlog za promjenu.
• Zatražiti savjet za sebe. Psihijatar ili psiholog mogu razgovarati s vama i onda kad osoba o kojoj se radi ne dolazi. To je uobičajena praksa i često korisnije nego što ljudi očekuju.
• Dokumentirati promjene. Konkretne bilješke o tome što se i kada mijenjalo vrlo su korisne ako do pregleda kasnije dođe.
Kada se ne čeka?
Postoji granica na kojoj poštovanje tuđe odluke prestaje biti ispravan pristup. To je situacija neposredne opasnosti:
• osoba izražava namjeru da se ozlijedi ili oduzme život
• prijeti drugima
• toliko je promijenjena da ne može brinuti o osnovnim potrebama
• pod utjecajem je alkohola ili droge i izražava namjeru samoozljeđivanja
U tim situacijama zove se hitna medicinska pomoć na 194 ili 112. Osobu se ne ostavlja samu.
Hrvatski propisi predviđaju mogućnost prisilnog smještaja i liječenja, ali samo pod strogim uvjetima i uz sudski nadzor — u pravilu kad postoji ozbiljna i neposredna opasnost za osobu ili druge, i kad se ta opasnost ne može otkloniti drugačije. To nije alat za rješavanje situacije u kojoj netko jednostavno odbija terapiju.
Brojevi
• Hitna medicinska pomoć: 194 ili 112
• Centar za krizna stanja i prevenciju suicida, KBC Zagreb: 01 2376 470 (0–24)
• Psihološki centar TESA: 01 4828 888 (radnim danom 10–22)
• Plavi telefon: 01 4833 888
I još nešto...
Ljudima koji godinama pokušavaju pomoći nekome tko odbija pomoć često se iscrpe do razine na kojoj im je samima potrebna podrška. Osjećaji ljutnje, krivnje i bespomoćnosti su normalni i ne znače da ste zakazali.
Vaša odgovornost je da ponudite, da ostanete dostupni i da reagirate kad je hitno. Ona ne uključuje jamstvo ishoda. Ta razlika je ono što omogućuje da izdržite dovoljno dugo da budete tu kad se osoba konačno odluči javiti.
dr. Natko Gereš, dr. med., specijalist psihijatar
Psihijatar u Poliklinici A.B.R. Bavi se liječenjem depresivnih i anksioznih poremećaja, TMS-om i mentalnim zdravljem muškaraca. Radi i u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo.





