Psihoterapija je psihološka metoda liječenja. Oduvijek je bila poznata liječidbena snaga riječi, a ta je spoznaja opisana i u mnogim književnim djelima, ali i u brojnim religijama. No, psihoterapija, kao terapijska metoda, svoje mjesto dobiva unatrag stotinjak godina.
Može se reći da je psihoterapija utemeljena terapijska metoda koja ima mnoga usmjerenja, a zahtijeva educiranoga terapeuta. Najčešće se provodi kod tzv. neurotskih poremećaja. Međutim, ta se metoda danas koristi mnogo šire, naravno, sukladno postavljenim ciljevima. Ona se koristi kao suportivna i preventivna metoda i kada nije riječ o psihičkim poremećajima, ali i kada je riječ o rehabilitaciji teških i vrlo regresivnih duševnih bolesnika, kao što su oboljeli od shizofrenije ili nekoga drugoga psihotičnog poremećaja. Danas se govori o više stotina terapijskih tehnika. S obzirom na ciljeve i metodu, sve te različite tehnike mogu se najšire podijeliti prema broju osoba koje zahvaća na individualnu ili grupnu, te prema cilju koji postavlja za svoje djelovanje na površne i dubinske. Površne psihoterapijske tehnike su one ko je se fokusiraju na razrješenje jednog problema i ne zahvaćaju dublje strukture osobnosti. Dubinske su one koje nastoje zahvatiti bazična osobna iskustva.
Izobrazba. Da bi se usvojila navedena znanja, potrebna je dodatna izobrazba psihijatra, psihologa. Izobrazba u trajanju i opsegu različita je za one koji žele postati psihoterapeuti, tj. koji žele terapijski koristiti znanja određene psihoterapijske tehnike.
No, ovisno o tehnici psihoterapije i podliježućoj teoriji koju se koristi, transfernim i kontratransfernim čimbenicima se pridaje veliko značenje i njima se tehnika koristi ili ih zanemaruje, zaobilazi i ne koristi.
Tijekom rada s bolesnikom koriste se intervenci je koje se nazivaju konfrontacija, klarifikacija, interpretaci ja i prorada. Glavni instrument je interpretacija kojom nesvjesni doživljaji postaju svjesni. Otpori tijekom psihoterapijskog liječenja su prisutni u dva oblika: otpor promjeni i otpor uvidu u nesvjesno.
Pacijent svjesno želi promjenu ali nesvjesno sve radi kako do nje ne bi došlo jer se u osnovici boji svake promjene u svakodnevnom životu. Da bi pacijent prihvatio intervencije psihoterapeuta potrebno je povjerenje a da bi se steklo povjerenje u drugu osobo neophodan je faktor vremena i zbog toga psihoterapija traje ovisno o postavljenom cilju različito dugo. Što je cilj veći i faktor vremena potreban za postizanje takvog cilja je duži.