Bolesnici nerado prihvaćaju da imaju psihičke smetnje. Kada se bolesnik odluči potraži liječničku pomoć, liječnik psihijatar pokušava slijediti dobivene informacije i stvoriti dijagnostički utisak. Postavljanje dijagnoze temelji se na pažljivo prikupljenim podacima i pregledu bolesnika.
Osnovni psihijatrijski dijagnostički instrument je psihijatrijski intervju. Psihijatrijski  intervju je vrlo specifičan razgovor iz više razloga. Posebno je važan prvi intervju jer se bolesnik tada prvi puta susreće s psihijatrom i institucijom prema kojoj ima u većini slučajeva mnoge predrasude. Često se boji psihijatra. Psihijatar u prvom susretu stvara dijagnostički dojam i nastoji razmišljati diferncijalno dijagnostički. Pokušava dobiti podatke o osnovnim poteškoćama i vremenu kada ih je bolesnik ili okolina prvi puta zamijetila. Razgovor treba voditi nenametljivo i motivirati bolesnika na suradnju. Psihijatar pri tome pokazuje empatiju za bolesnika i dobru volju da mu pomogne. Jedan od osnovnih ciljeva psihijatrijskog intervjua, osim postavljanja dijagnoze, je aktivno uključiti bolesnika u proces liječenja t.j. uspostava partnerskog odnosa a ne pasivnog(autoritet-dijete). Međutim, kod pojedinih bolesnika to se ostvaruje vrlo teško ili nikako.

Što sve sadrži psihijatrijski intervju?

(Što će sve psihijatar pitati?)

Liječnik psihijatar prati trag sadašnje bolesti nestrukturiranim pitanjima koja će omogućiti pacijentu ( bolesniku) da ispriča svoju priču svojim riječima. Važno je uočiti komentare kojima bolesnik opisuju pridružene socijalne okolnosti kao i prateće emocionalne reakcije. Bitno je prepoznati i stavove prema članovima obitelji, radnoj sredini, liječnicima i lijekovima pogotovo u koliko je već ranije liječen. Nadalje, treba obratiti pažnju na bolesnikovo porijeklo, prethodne tjelesne i psihičke bolesti, prilagodbu u različitim životnim fazama. Osobine roditelja i obiteljsko ozračje u djetinjstvu važne su jer se crte ličnosti koje utječu na način na koji se osoba nosi s bolešću i teškoćama u životu, usvoje u ranom djetinjstvu. Način na koji je bolesnik obnašao različite uloge u obitelji i društvu daje važne orijentire. Školovanje, snalaženje u pubertetu i adolescenciji, stabilnost i učinkovitost na poslu, seksualna prilagodba, pravila ponašanja u društvenom životu, kvaliteta i stabilnost bračnog života, sve to pruža dragocjene informacije u procjeni osobnosti. Treba se obazrivo raspitati o upotrebi ili zloupotrebi alkohola, duhana, ponašanju u prometu i glede tendencija k antisocijalnom ponašanju. Vrlo je važan odgovor bolesnika na uobičajene životne promjene  neuspjehe, nazadovanja, prethodne bolesti. Važno je ustvrditi načine prevladavanja frustrativnih situacija i stresova u svakodnevnom životu. Važan je i način prilagodbe na novonastale situacije i nesreće koje je osoba ili podnosila hrabro i prilagodljivo, ili se iz ponašanja u takvim okolnostima može nazrijeti slab kapacitet za podnošenje frustracija.

Psihijatar procjenjuje  emocionalno stanje bolesnika, proces razmišljanja, kognitivno funkcioniranje i testiranje realiteta. Na temelju dobivenih podataka i opserviranja ponašanja predlaže bolesniku što bi bilo najbolje u tom trenutku terapijski učiniti.