Savjetovalište za ne-supstancijalne ovisnosti bavi se tretmanom osoba sa problemom prekomjernog klađenja, kockanja, ne selektivnog korištenja kompjutera, igrica i virtuale.
Naime, u samoj igri, kretanje, bilo ono mentalno, ili fizičko, donosi zbiljsko proširenje svijeta od onog aktualno datoga. To kretanje oko stvari koje nas okružuju u nama izaziva porivnu i afektivnu reakciju, postajući visoko kompleksni simboli u predodžbama našeg unutrašnjeg svijeta s kojima se ophodimo i stvaramo nevidljive i zatvorene svjetove slika i fikcija. Takve slike i fikcije zatvorene na razini intuicije tjeraju logički i apstraktni aparat na djelovanje. Na tom raskršću iz unutrašnjeg, nedefiniranog svijeta prema onom vanjskom, događaju se dvije bitne prijelomnice koje usmjeravaju racionalne radnje, najprije prema predodžbama koje ne izlaze vani, zadovoljavajući svoj unutrašnji, samodopadni, egocentrični aparat, stvaraju na razini psihičkih odrednica manipulativnost i sebičnost. U većini slučajeva se u takvom konceptu kretnje kroz neku igru stvara patologija i zatvoreni sustav samo-destrukcije, kako pojedinca, tako i neke određene grupe.
Danas smo svjedoci čovjekove pretjerane vizualizacije koja se nameće elektronskim medijem .U širokoj lepezi kognitivnih mogućnosti koje su temelj razvoja čovjeka kao bića što promišlja svoja akciju na neku reakciju u kontekstu onog neočekivanog(nepredvidljivoga) za on što se trži od njega ili on sam traži od sebe, on danas promišlja i reagira ,nažalost, očekivano, predvidljivo. Na očekivanost(predvidljivost) određene ljudske reakcije leži cijela marketinška industrija modernoga doba ,a na takav način i rapidno smanjenje mogućnosti da se bude(pluralističniji) drugačiji, ,manje uniformiraniji u bilo kojoj ljudskoj sferi djelovanja, življenja.
Vizualizacija i velika količina pokretnih slika u malom vremenu uz bombardiranje informacijama dovodi čovjeka do umne zaslijepljenosti. Njegov um i moć prosudbe pada u nižu sferu sadržajnoga promišljanja i mogućnosti ocjenjivanja bitnoga od nebitnoga, dovodeći ga u zabludu i pasivnost. Gubi se kreativnost vlastitih ideja koja bi se trebala realizirati kroz slobodu odluke, provučenu kroz fin filtar dugotrajnog promišljanja naših objektivnih potreba.
Konkretizacija stvari nedostaje u zaslijepljenosti predodžbama, smisao naših potreba je zatomljen simbolima koji se konstantno ponavljaju u cjelokupnosti tehnološke-marketinške scene.
Na takav način moderni čovjek ne uspijeva selektirati i prepoznavati distinkcije između onog bitnog i ne bitnoga , gdje njegova kognitivna i rasudbena snaga uma kao preduvjet za ulazak u objektivno znanje biva poništena i stavljena u servis profita i reciklaže jednostavnih ideja koja su okrenuta prema animalnoj strani naše osobnosti i samoga duha.
Uvjetno rečeno, tako nastaje «Pavlovljev refleks» je sličan procesu podizanja doze lijekova (droge) kako bi se postigao isti efekt. Proces ide uz daljnje mentalno i emotivno nazadovanje te emotivnu prazninu, budući da , kladioničar , kockar , „igrač“, gledatelj kao subjekt ne može sam osmisliti vlastito maštanje i vrijeme.
Ti subjekti, kao i u svakoj ovisnosti, pretvaraju se u puki objekt, odnosno u ispostavu «gutača reklama»., imaginacije , lažne i nebulozne potrage za srećom ,novcima , nepotrebnim željama i žudnjama koja nikako da se ostvare. Pasivizirajući se, otklanjaju mogućnosti izbora, a time i konkurentnosti za ozbiljni život.
Uloga našeg savjetovališta, sa multidisciplinarnim timom koji ima ogromno znanstveno i stručno iskustvo u tretmanu ovisnika i ovisničke problematike, nalazi se u početnoj točci traženja izlaza kod osoba i grupa sa problemom prekomjernog i patološkog odnosa sa ne- supstancijalnim sredstvima koja su ih dovela uz niz problema(materijalne prirode) tako i u psihičke tegobe, sve do gubitka unutrašnje slobode, suvislosti i samog zdravog razuma.

Kratak opis rada s klijentima:

Rad s pacijentima ili klijentima temeljim na iskustvu nastale kroz modificirane-modulirane terapijske grupe nastale u 29 godišnjem radu, održao sam negdje oko 13 900 terapijskih grupa u prosjeku od dva sata. Temeljna osnova rada ležala je u Geschtalt –psihoterapiji , logoterapiji, i FTR-u ili fenomenološkoj transcendentalnoj redukciji , radeći kroz nju logičke –strukturalne modulacije u svrhu razumijevanja postmodernizma i dominantnog koncepta“ homo ludensa“. Iz takvog pristupa nastajali su osobni psihoterapijski alati koje sam opisao u knjizi:“ Knjiga oporavaka 55“ a koristim ih u radu već 25 godina.
Motivacija i rad u psihoterapijskim grupama nije ništa drugo nego perceptulana matrica koja artikulira simboličku i iskustvenu mogućnost spoznaje , gdje je simbolika čista percepcija , zakrivljena stvarnost u moduliranju subjektivnog svijeta koji se uvijek ,nužno, mora testirati u iskustvenim obrascima spoznajnih procesa koje opet, nose u sebi čvrsti emotivni biljeg.
Značajke tih perceptivnih matrica leži u fleksibilnost i fiksnosti, istodobno su određujuće ali i varijabilne, kao u matematici, pravokutno raspoređen skup brojeva, gdje su međusobni odnosi određeni, ali im se istovremeno otvara niz mogućnosti u kombinatornoj igri brojeva. Znači iz, gore navedenoga izraza da se naslutiti da određene matrice u procesu moga (našeg) obrazovanja nisu bile dovoljne u formiranju čvrste simbolike utisnute u stilske i tehničke aspekte dosadašnjeg iskustva psiho-terapijskoga rada , pa sam uz dr. Torrea, prof. Zoričića, dr. Vojnović razvijali nove alate i metode koje su bili odgovor na postmodernizam i gubitak smisla i adekvatnih znanja kod klijenata koji nisu imali normalne odgovore na novo vrijeme(epohu).
Uronjenost čovjeka u stare matrice zahtjeva transcendentalnu komunikaciju, u redukciji epistemioloških procesa , kako bi se izbjegao stereotipnost i očekivanja, nastala, iz zadanih okvira razumijevajući h procesa kao stvari , po sebi. Ulaskom u sustavnu obiteljsku dinamiku uspjeli smo parcijalnost spoznajnih procesa i njihove primjene na samom bitku čovjeka, osvijetliti, pojasniti te ih staviti ne samo u kontekst perceptivnih moduliranja određenih osobnost koje smo tretirali kroz nove tehnike, koje nazivamo modulirane psihoterapijske tehnike, već i u temelje cijele obitelji .
Kako je moduliranje meni bilo blisko kroz poznavanje molekularnih koncepata te mi je i otvorilo niz novih paradigmi , koje bih htio shvatiti i van biološkog i teorijskog kemijskog objašnjenja . Strukture i spektra pojedinačnih molekula, interakcije više molekula, ponašanje mnoštva molekula, reakcijski mehanizmi i organizirani (biološki) sustav, mogu se po mojoj slobodnoj procijeni promatrati i nalaziti kroz iskustvene matrice unutra obiteljskih odnosa .
U nekoliko jednostavnih crta htio bi objasniti trenutnu poziciju teoretskog epistemiološkog koncepta kojim se bavim(o). Znači, metode koje se koriste za modeliranje dijele se, u slučaju modeliranja jedne ili malog broja molekula, na klasične metode (molekularna mehanika tj. upotreba računa polja sila) i kvantno-mehaničke metode (ab-initio metode koje elektrone uzimaju u obzir eksplicitno, semi empirijske metode koje pojednostavljuju ab-initio račun koristeći eksperimentalno dobivene parametre i density functional theory metode koje se koriste zbog mogućnosti da smanje količinu varijabli o kojima ovisi račun s trostrukog broja elektrona na 3). Metode simuliranja dinamike čestica (mnoštva čestica) koje se obrađuju kroz stohastičku metodu , Monte Carlo simulaciju ,vrlo je slična simuliranju psihoterapijskih silnica koje služe za uspostavu balansa u sustavu obitelji. Razumijevanje molekularne dinamike (koja koristi Newtonovu mehaniku) jest spoznaja plohe potencijalne energije tj. PES (zbog Born-Oppenheimerove aproksimacije energija molekule ovisi samo o položaju jezgara te parovi položaja jezgara i pridruženih im energija čine plohu potencijalne energije) i njenu važnost u traženju konstitucijskih izomera i stereoizomera (to su minimumi na plohi)može se u širom kontekstu shvatiti kao stvaranje podsustava u nekoj obiteljskoj jezgri.
Razumijevanje molekulske mehanike (metoda koja atome u molekuli promatra kao povezane točkaste mase, elektrone uključuje tek implicitno preko parametrizacije duljine, kutova i snaga veza; međusobne interakcije atoma u ovom modelu opisane su eksplicitno) tokom kojeg se pokazuje odnos energije u sustavu (energija je tu odstupanje od idealne konfiguracije) i njeni nedostatci, mogu se komparirati s procesima koje prolaze obitelji u stvaranju odnosa koji su izašli van očekivanih normi neke obitelji. Jednadžbe i parametri koji definiraju energetsku plohu molekula u molekulskoj mehanici kolektivno se nazivaju poljem sila. Sličan koncept po mojoj (našoj) perceptivnoj matrici , vlada u razumijevanja složenih obiteljskih odnosa , pa se nadam da ćemo i dalje kroz iskustva i znanja u sklopu Poliklinike A.B.R. – naglašavajući Sistemske obiteljske terapije, moći uspješno primijeniti u našem radu ,kroz opet neke nove modulacije, koje donosi neizvjesno sutra kako nama, tako i našim klijentima.

Dr. sci. Luka Maršić