U nastanku reakcije kože na lijekove mogu sudjelovati alergijske reakcije (sva četiri tipa alergijske preosjetljivosti, osobito reakcije tipa I) i nealergijske reakcije (toksično djelovanje lijeka, urođeni enzimatski defekt, međudjelovanje različitih lijekova). Pritom lijekovi najčešće djeluju kao hapteni (tvari male molekularne mase) koji se vežu za proteine epidermisa kože i postaju pravi antigeni. Alergijske manifestacije ne pojavljuju nakon prvog unosa lijeka u organizam, već nakon ponovljenog unosa lijeka (vrijeme senzibilizacije organizma na lijek je od nekoliko dana do dva tjedna). Kod pojave urtikarije, angioedema i anafilaktičnog urušaja, u reakciji sudjeluje imunoglobulin E (IgE) (tip I), dok su kod neurtikarijalnih oblika egzantema i enantema u patogenezi ključne stanice (prvenstveno T-limfociti). Reakcije na lijekove u kojima ne sudjeluju imunosni mehanizmi (toksične reakcije) vjerojatno nastaju zbog prevelike jednokratne doze i u osoba s nedostatnim enzimskim sustavima (npr. nakon primjene suksametonija, kod anestezije u bolesnika s defektnom serumskom kolinesterazom nastaje apneja).
Od lijekova koji češće uzrokuju medikamentne osipe se izdvajaju analgetici, antibiotici (osobito beta-laktami), antipiretici, sulfonamidi, kinin i kinidin, klor, jod (kontrastna sredstva), fenotiazin, barbiturati, serumi i cjepiva, aromatski amini, lokalni anestetici (prokain, benzokain, tetrakain) i dr. U etiopatogenetskim zbivanjima kod medikamentnih egzantema važno je da alergijske reakcije ne nastaju uvijek samo na aktivnu tvar lijeka, već i na dodane tvari (npr. omotač lijeka ili vehikul). Klinički, promjene na koži i sluznicama su raznolike i navodi se više od 35 tipičnih specifičnih reakcija. Stoga je uobičajena podjela prema tipu promjena kože (eflorescencija). Zbog hematogene (krvne) diseminacije antigena lijeka, promjene su u većini slučajeva simetrično raspoređene. Osobito su česte akutne manifestacije u vidu generaliziranog makuloznog, papuloznog ili urtikarijskog osipa. Takvi makulozni oblici (morbiliformni, skarlatiniformni, rubeoliformni) idu s pojavom pretežno na vanjskim stranama udova i bez enantema (promjene u krvnim žilama papilarnog dermisa); a mogući su i papulozni oblici, urtikarijski oblici (urtikarija, angioneurotski/Quinckeov edem, vaskulitis), nodozne promjene, vaskulitične i purpurične reakcije, itd.. Mogu se javljati i drugi oblici: lihenoidni osipi; egzantem tipa eritema eksudativnim multiforme; promjene u smislu eritrodermije; akneiformne erupcije, pustulozne promjene, promjene nalik lupusu, pigmentne promjene, granulomatozne reakcije, sklerotične reakcije, promjene kose i noktiju. Najteži teški oblici medikamentnih kožnih reakcija su toksična epidermalna nekroliza (necrolysis epidermalis toxica, syndroma Lyell) i anafilaktični urušaj. Ponekad se javlja poseban oblik u vidu samo jedne promjene različite veličine, u vidu crvenkastoljubičastog, oštro ograničenog, neznatno uzdignutog eritema se pojavljuje uvijek na istom mjestu (exanthema medicamentosum fixum) nakon uzimanja određenoga lijeka (najčešće sulfonamida, barbiturata i tetraciklina). Osim kožnih promjena, moguć je izražen svrbež, ponekad povišena tjelesna temperatura, te glavobolja, vrtoglavica, mučnina i opća slabost, poremećaji periferne krvne slike, npr. leukopenija, trombocitopenija te znakovi hemolitičke anemije. Također, mogući su i fototoksični egzantemi nastali kombiniranim djelovanjem lijeka i sunca. Kao reakcije na serume i cjepiva najčešće nastaju edematozni, bolni infiltrati na mjestu primjene, zatim morbiliformni i drugi osipi, te bulozne i hemoragične promjene, kao i slika serumske bolesti. Kao poseban oblik se ističe SDRIFE (engl. Symmetrical Drug-Related Intertriginous and Flexural Exanthema), prepoznatljiv po karakterističnom izgledu osipa u pregibima. Moguće su i teške kožne reakcije na lijekove sa sustavnim simptomima: toksična epidermalnu nekrolizu (TEN), akutna generalizirana egzantematsku pustulozu (AGEP) te reakciju na lijekove s eozinofilijom i sustavnim simptomima (DRESS, engl. Drug Reaction With Eosinophilia and Systemic Symptoms), s pojavom nekoliko dana do šest tjedana nakon uvođenjalijeka, a obično su zahvaćeni koža i unutarnji organi gdje je moguć letalni ishod. Medikamentni egzantem se ponekad javlja i na oralnoj sluznici (npr. kao angioedem, aftozni stomatitis, lingua villosa nigra, bulozne erupcije, gingivalna hiperplazija, pigmentacije, xerostomia i dr.) kada izravni dodir lijeka s oralnom sluznicom može potaknuti promjene u vidu kemijskih opeklina ili lokalnu oralnu preosjetljivost, te ponekad oralne ulceracije ili erozije, s mogućim kožnim ili sustavnim manifestacijama. Većina lijekova koji potiču oralne ulceracije i erozije se često koristi u reumatologiji, kardiologiji, psihijatriji, itd. Ponekad se medikamentna reakcija može javljati na glatkoj muskulaturi bronha, uz pojavu simptoma spastičnog bronhitisa. Katkad se opaža otok zglobova, a zbog oštećenja bubrega moguća je i pojava albuminurije.
Dijagnostika medikamentnih reakcija
Dijagnoza medikamentnih reakcija se postavlja na temelju iscrpne anamneze o lijekovima koje je bolesnik uzimao, kliničke slike i laboratorijskih in vivo i in vitro testova. Uvijek treba ispitati prethodni dodir s lijekovima, vrijeme nastanka reakcije, odgovor na karenciju (isključenje) i ekspoziciju (izlaganje lijeku). Moguće je provođenje in vivo testova, ali je potreban oprez zbog mogućnosti senzibilizacije i činjenice da se često ne otkriva uzrok pošto lijek nakon ulaska u organizam prolazi faze transformacije pa nije moguće točno odrediti razgradni produkt lijeka koji je doveo do reakcije pa nije moguće uvijek ni prirediti odgovarajući antigen potreban za alergološko testiranje. S obzirom na moguću senzibilizaciju i nepouzdanost, ovi se testovi izvode samo ponekad, i to u specijaliziranim ustanovama (npr. zbog dokazivanja preosjetljivosti na penicilin). Najpouzdaniji je ekspozicijski test (izvodi se samo u dobro opremljenim ustanovama), tj. davanje lijeka bolesniku u bolničkim uvjetima uz primjenu placeba, priručnu anti-šok terapiju i promatranje bolesnika tijekom 24 sata. Kod sumnje na alergiju na lijekove (npr. beta-laktame), u praksi se obično započinje kožnim testovima, a ako su negativni, provodi se ekspozicijski test (ako nije kontraindiciran). Od in vitro testova, za određivanje specifičnih IgE najpouzdaniji i za izvođenje najprihvatljiviji je RAST te CAST-ELISA. Od ostalih se testova izvodi TBTL i ITDBG, iako je njihova pouzdanost manja. Ponekad je koristan i histološki nalaz, ali u većini slučajeva medikamentni osipi (osim fiksnog medikamentnog egzantema) nemaju karakterističnu histološku sliku.