Urtikarija je dermatoza obilježena pojavom urtika (promjena poput uboda insekta) koje brzo nastaju i nestaju (obično tijekom 24 sata) uz izražen intenzivan osjećaj svrbeža. To je jedna od čestih bolesti u dermatologiji (15% populacije) i među najčešćim je dermatozama. Etiološki čimbenici i način nastanka/patogeneza urtikarije su raznoliki i postoji nekoliko oblika bolesti. Prema mehanizmu nastanka, urtikarije se najčešće dijele u alergijske (sudjeluju imunosni mehanizmi, najčešće tipa I, ponekad tipa III i IV) i nealergijske urtikarije (izravno oslobađanje medijatora iz bazofila i mastocita, bez sudjelovanja imunosnih mehanizama). Bolest je česta, osobito kod žena u trećem ili četvrtom desetljeću života. Učestale pojave urtika mogu ukazivati na atopijsku dijatezu ili genetsku predispoziciju.
S obzirom na trajanje, urtikarije se dijele u akutne (do 6 tjedana) i kronične (duže od 6 tjedana). Urtikarije koje traju godinama ili čak desetljećima se nazivaju kroničnim, intermitentnim urtikarijama, a karakterizirane su periodima bez pojave urtika. Kronične urtikarije se dijele na kroničnu kontinuiranu urtikariju (svakodnevno izbijanje novih urtika); kroničnu recidivirajuću urtikariju (izbijanje urtika uz povremene periode bez urtika) i intermitentnu urtikarijau (ponavljano izbijanje urtika u različitim periodima). Po svojoj etiologiji, postoji više vrsta nealergijskih urtikarija: toksična, pseudoalergijska, fizikalna, urtikarija zbog enzimatskih defekata, autoimunosna, urtikarija zbog psihosocijalnih uzroka, urtikarija zbog hormonskih poremećaja, urticaria pigmentosa (najčešći oblik mastocitoze) i idiopatska ili spontana urtikarija (kod koje se ne otkrije uzrok). Posebni oblik urtikarije je urticaria vascullitis.
Alergijske urtikarije najčešće nastaju zbog alergije po tipu I, uslijed reakcije između antigena (alergena) i protutijela (većinom IgE) vezanih na stanične membrane mastocita. Alergijska reakcija počinje vezanjem alergena na protutijelo vezano na receptor, što potiče slijed unutarstaničnih zbivanja koji dovodi do oslobađanja medijatora, povećane kapilarne propusnosti, vazodilatacije itd. Nakon dodira s alergenom, degranulacijom mastocita se oslobađaju posrednici upale (histamin, leukotrieni, kemotaksijske tvari, čimbenika koji aktiviraju trombocite, proteaza i dr.) tijekom prve, akutne faze (tijekom prvih 15-30 minuta), a idućih 6-12 sati se povećava infiltracija tkiva upalnim stanicama poput eozinofila, neutrofila i mononukleara.
Nealergijske urtikarije su npr. kontaktna urtikarija, fizikalna urtikarija i neimunosne uvjetovane urtikarije na lijekove. Po načinu nastanka (patogenetski), još nisu sasvim razjašnjeni mehanizmi nastanka, ali se kod većine u konačnici oslobađaju histamin i ostali posrednici upale. Moguće je da određenu ulogu imaju infekcije, patološki oblici bjelančevina u serumu, genetski utjecaji itd.

Dijagnostika urtikarije
Dijagnoza urtikarije se postavlja na temelju kliničke slike, detaljnih anamnestičkih podataka, alergoloških testova, traženju žarišta (kad je indicirano) i dr. Kod urtikarija se tek iznimno (radi isključenja drugih bolesti) radi biopsija i histološka analiza uzorka.
Kod akutnih oblika alergijske urtikarije, česti alergeni su: antibiotici (penicilini i cefalosporini, te mnogi drugi); nutritivni alergeni (ribe, rakovi, jagode, orasi, citrusi, kikiriki, grah, grašak, jaja, sirevi i dr.); nesteroidni antireumatici (acetilsalicilna kiselina i ostali lijekovi iz skupine NSAID); analgetici, sedativi i hipnotici; kemoterapijska sredstva (sulfa-spojevi); alergeni insekata; svježa krv i plazma; hormoni (inzulin, ACTH); serumi i cjepiva, inhalacijski alergeni (npr. peludi korova, trava, stabala, kućna prašina) i pripravci za alergološka testiranja i dr.
Kod urtikarije kroničnog tijeka, u oko 50% slučajeva nije moguće utvrditi pravi uzrok bolesti. U etiologiji je potrebno uzeti u obzir navedene čimbenike kao u akutne urtikarije, te poremećaje u probavnom sustavu (gastritis, kolitis, enteritis, bolesti jetre, poremećaj crijevne flore), fokalne infekte, psihogene čimbenike, endokrinološke poremećaje i dr. U slučaju da se uzrok ne otkrije, takva urtikarija se naziva kronična spontana ili idiopatska urtikarija (smatra se da čini oko 60-75% slučajeva bolesti).
U dijagnostici nealergijske urtikarije ispituje se javljanje prethodno navedenih faktora i žarišta kao mogućeg uzroka bolesti, a kod alergijskih urtikarija je ključna alergološka obrada. Slijed pretraga je usmjeren anamnestičkim podacima i općim stanjem bolesnika.
Dijagnoza se postavlja na temelju detaljne anamnestičkih podataka, kliničke slike, alergoloških kožnih testova (koji se izvode u remisiji), testa karencije (svakodnevno izbjegavanje unosa antigena), ekspozicijskog testa (primjena alergena u kontroliranim uvjetima uz oprez), određivanja uk. i spec. IgE, određivanja triptaze iz mastocita i eozinofilnog kationskog proteina, te provokacijskim testovima (uz oprez), CAST-ELISA. Ponekad se izvodi biopsija radi histološke analize kože (osobito kod trajanja urtika dulje od 24 sata). Najčešće se izvode kožni alergijski testovi kojima je cilj dokazati alergijsku reakciju tipa I (tj. alergen vezan preko IgE-a na mastocite) koja se manifestira pojavom urtikarijske reakcije na mjestu dodira s alergenom. Prednost kožnih testova je jednostavnost, istovremeno testiranje nekoliko alergena, brzo dobivanje rezultata i niska cijena, ali je važno da se provode u remisiji i kad osoba ne uzima lijekove koji inhibiraju alergijsku reakciju (npr. antihistaminici). Najčešće se provodi PRICK i SCRATCH test, a ponekad i intradermalni test.