Uvod

Prevalancija funkcionale dispesije (FD) se kroz više studija učinjenih u različitim zemljama kreće i do 50% opće populacije no u većini slučajeva ipak je negdje oko 25% što je značajan broj ljudi . FD je stoga veliki javno zdravstveni problem, na liječenje se troši velika količina novca, jedan je od glavnih uzroka izostanaka sa posla. Simptomi su nešto češći kod žena. Tek oko polovice dispetičnih pacijenta se javlja liječniku, ponajprije zbog straha da nemaju neku drugu, težu bolest (primjerice rak) ili zbog težine samih simptoma.
U čak ¾ bolesnika se gastroskopski ne nađe promjene organa gornjeg dijela probavne cijevi koja bi iziskivala specifičnu terapiju no ti se pacijenti svejedno nadalje nose sa lošijim kvalitetom života.
Gastroenterolozi se dugi niz godina zbog silne kompleksnosti bolesti bore sa samim terminom dispesije odnosno njezinom točnom definicijom i do današnjeg dana nije pronađeno najsretnije rješenje definicije, klasifikacije bolesti. Navedeno sigurno ne olakšava već komplicira njeno liječenje, vjerojatno nas gastroenterologe dovodeći u situaciju pojedinačnog liječenja svakog pojedinog bolesnika, bez za sada jasnog konzenzusa liječenja odnosno zadnjih godina toliko popularnih "gudelines"-a.
Prema RIM III definiciji FD iz 2006 g., što se smatra zadnjim pokušajem definiranja te kompleksne bolesti radi se o: " simptomu odnosno skupini simptoma za koje bi većina liječnika rekla da potječe iz regije želuca i dvanaesnika a ti su simptomi najčešće težina nakon obroka, rana sitost te epigastrična bol odnosno pečenje".
Tadašnjim promišljanjem dat je poseban naglasak na razliku između žgaravice i epigastričnog pečenja gdje se prvi simptom svrstao pod gastroezofagealnu refluksnu bolest a potonji pod FD uz napomenu da može doći kod nekih pacijenata i do preklapanja te obje bolesti sa sličnim simptomima.
Nadalje prema RIM-u III, ona istražena dispepsija gdje učinjene pretrage ne nalaze jasnog organskog uzroka gore opisanih simptoma, ulazi u katerogiju FD. Sinonimi za funkcionalnu dispepsiju su još i esencijalna , idiopatska odnosno neorganska dispepsija.
FD kao skup simptoma odnosno sindrom je potom i "podijeljena" u dva "podsindroma" postprandijalni distres sindrom (PDS u daljem tekstu) te sindrom epigastrične boli( EPS u daljem tekstu)
Prema definiciji PDS je stanje nelagode odnosno težine te rane sitosti nakon standardnog obroka koje se javlja više puta tjedno, a može biti prisutna abdominalna nadutost, pojačano podrigivanje te mučnina nakon obroka.
EPS prema tadašnjoj definiciji obuhvaća prolaznu bol i pečenje u epigastriju barem nekoliko puta tjedno, koji ne popuštaju nakon stolice ili vjetrova trajanja barem tri mjeseca u kontinuitetu.

Uzroci funkcionalne dispepsije

Uzroci funkcionalne dispepsije najčešće nemaju organsku podlogu. Radi se o poremećaju funkcije probavnog sustava: poremećaju izlučivanja želučane kiseline, poremećaju pokretljivosti i osjetljivosti probavne cijevi.
Tako primjerice grčeve u želucu najčešće stvara rigidnost mišića želuca i njihova slaba popustljivost, opuštanje prillikom ulaska konzumirane hrane.
Žgaravicu uzrokoje pojačano izlučivanje želučane kiseline uz hijatalnu herniju te često preslabi tonus mišića sfinktera na granici želuca i jednjaka koji sprječava povratak želučanog sadržaja u jednjak.
Nadutost i bolovi u želucu se uglavnom mogu pripisati poremećenom motililtetu želuca te povećanom lučenju želučane kiseline.

Koje su karakteristične tegobe?

Bolesnik s funkcionalnom dispesijom se žali na bol u žličici, nadutost, puninu u trbuhu, brzu sitost, grčeve i mučninu u želucu, ima osjećaj da želudac ne probavlja hranu. Radi se o zahtjevnim bolesnicima koji periodički imaju opisane tegobe, nerijetko posjećuju svog izabranog liječnika ili specijalistu gastroenterologa te su uglavnom nezadovoljni jer im se obično nakon učinjenih pretraga kaže da im nije ništa a njihove tegobe ne prolaze.
Dispepsija prema prijevodu iz grčkog jezika znači loše kuhanje te zajedno sa sindromom iritabilnog crijeva spada u katergoriju funkcionalnih bolesti crijeva.
S obzirom na veliki broj bolesnika sa funkcionalnom dispepsijom te velike troškove liječenja zbog često nepotrebnog ponavljanja skupih pretraga, i veliki broj sati bolovanja značajno opterećuje i onako preopterećeni zdravstveni i socijalni sustav. Usprkos svega navedenog bolesnici nisu zadovoljni liječenjem te često uzimaju brojne homeopatske i alternativne pripravke. Pacijenti su čak i zabrinutiji kada se na uzatopno ponavljanim pretragama ne nađe bolesti a njih trbuh i dalje boli.

Kako postaviti dijagnozu?
Dijagnoza se postavlja zapravo isključivanjem drugih težih bolesti koje imaju organski uzrok. U kliničkom pregledu bolesnika može se zamijetiti nadutost trbuha, češće podrigivanje
Većini se bolesnika učini gastroskopija i UZV abdomena čiji je nalaz obično uredan, nekima se radi i kolonoskopija koja isto tako najčešće pokaže uredan nalaz. Nerijetko se pacijenti šalju na CT abdomena,vadi se krvna slika, tumorski biljezi i svi su nalazi obično uredni bez osobitosti.

Liječenje
Zbog svega gore navedenog i kompleksnosti i različitosti tegoba svakako je liječenje izazov i za liječnika i za bolesnika.
Prije propisivanja određenih lijekova bolesniku bi trebalo ukazati na okolnosti njegove bolest, u razgovoru pridobiti njegovo povjerenje, pokušati spoznati količinu svakodnevne izloženosti stresu te mu dati savjet kako kontrolirati stres, ako je to moguće.
Nužan je i savjet o načinu prehrane. Važno je jesti češće, po manje, znači češći, manji obroci, idealno je podijeliti hranu u 5 dnevnih obroka. Nakon obroka nije dobro odmah leći, već se malo prošetati. Nakon večere ne bi trebalo odmah leći, dobro bi bilo da prođu dva sata.
Valja izbjegavati hranu koja ponaosob smeta bolesniku odnosno nadima ili čini žgaravicu.
Kod žgaravice valja spavati sa podignutim uzglavljem te izbjegavati alkoholna pića, kavu, čokoladu, maslac, margarin, crveni i bijeli luk, pušenje, gazirana pića.
Pametno je i izbjegavati nesteroidne reumatike koji pojačavaju želučane smetnje. U slučaju proljevaste stolice trebe uzeti probiotik ili probiotički jogurt, više piti, jesti kuhane riže, mrkve i čokoladu za kuhanje, dvopek, izbjegavati kavu, umjetna sladila.
U slučaju opstipacije , zatvora treba jesti hranu bogatu vlaknima, voće, povrće,. muesli, piti više tekućine, šetati se, izbjegavati laksanse na bazi sene te hranu koja nadima.
Terapiju treba svakako osobno prilagiditi svakom bolesniku, davati je umjereno te oprezno.
Do dana današnjeg nije izmišljen lijek koji bi izliječio sve simptome pacijenata sa funkcionalnom dispepijom te djelovao uzročno. Takav bi lijek bio najoptimalniji jer većina bolesnika ima više simptoma. Terapijom se stoga obično pokušava ublažiti najdominantniji simptom bolesti koji je obično različit kod različitih bolesnika.
U slučaju žgaravice daju se antacidi, H2 antagonisti ili inhibitori protonske pumpe. U slučaju HP infekcije ista se liječi. Kod nadutosti se propisuju lijekovi koji smanjuju istu. Značajan je terapijski naglasak je i na primjeni probiotika i kombiniranih biljnih pripravaka koji djeluju umirujuće na živčane stanice želuca smanjujući osjećaj boli.
Cilj napora sadašnje i buduće medicinske nauke nadalje ostaje isti eventualno pronaći taj čarobni, najoptimalniji lijek koji bi djelovao uzročno te otklonio većinu simptoma bolesti.

Prof.dr.sc. Željko Čabrijan, dr. med.
specijalist internist, subspecijalist gastroenterolog