Toalet trening ili kako naučiti dijete da koristi tutu

Vjerojatno je toalet trening i vrijeme kada ga treba provoditi " teška tema" za svakog mladog roditelja, a nerijetko i za stručnjake koji se bave djecom i specifičnostima njihovog razvoja i odgoja.Stare teorije i praktična iskustva savjetovale su roditeljima da dijete navikavaju na " tutu" čim prohoda, a modernija shvaćanja preporučaju da se ne urani sa toalet treningom , tj. da ga se počinje prakticirari tek oko treće godine i kasnije. Svako dijete ima specifičan psihomotorni razvoj koji je često neujednačen, pa se motoričke funkcije, spoznajne i govorne funkcije ne razvijaju jednakomjerno od djeteta do djeteta iste kronološke dobi, dakle svako dijete ima svoju specifičnu razvojnu matricu koju trebamo uvažavati. Većina autora koji istražuju dječji razvoj slažu se u tome da dijete treba učiti na toalet trening u razdoblju kada je savladalo govor do te mjere da može povezati pritisak u crijevima i mjehuru sa mjestom gdje se očekuje da vrši nuždu ( tuta ili kasnije WC ) te razumjeti pitanje: "Da li ti je sila kakati i/ili piškiti?" i reći " Hoću tutu! " Čini se jednostavno, samo treba pričektati trenutak da dijete dostigne taj nivo zrelosti i sve je riješeno. No, međutim praksa pokazuje suprotno. Često sam se pitala da li roditelji iz uvjetno rečeno " primitivnih " kultura poput npr. nomada u Africi imaju probleme sa toalet treningom svoje djece? Sigurna sam da taj problem ne postoji. Naime, u takvim kulturama ne postoji socijalni pritisak da se neke vještine, znanja i navike usvajaju po nekim društvenim normama, već se sve uči putem imitacije, polako i bez prisile.
Naša kultura - koju smatramo vrlo naprednom - nameće standarde koje je često puta teško razumjeti, pa se upravo na primjeru toalet treninga ta činjenica može dobro uočiti.
Roditelji su vrlo osjetljivi upravo na to da li je dijete u izvjesnoj dobi savladalo toalet trening. Svaki da kažemo " incident" neadekvatnog pražnjenja crijeva ili mjehura pomno se prati i to u dobi kada dijete ima potrebu da doživi svoju samostojnost, a to je u 3 godini. Roditeljima je poznato da je to dob u kojoj dijete hoće sve samo učiniti ( "Mogu sam ... hoću sam "), u kojoj nastoji ostvariti svoje naume( inzistiranje na nekoj akciji ili /i poklonu) i ta je činjenica zapravo prvi " kamen spoticanja" između roditelja i djeteta.Scena u kojima se dijete baci na pod jer nije nešto dobilo, ili beskrajno vikanje jer se nije postupilo po njegovom naumu, je svakodnevna na našim ulicama i to ne uvijek kod tako male djece. I sada da se vratimo na toalet trening! U takvoj turbulentnoj situaciji gdje dijete konačno može prionuti i pokazati svoje mogućnosti, roditelj treba tražiti da se postupa pri pražnjenju crijeva i mjehura na neki određeni način i u za to predviđenom prostoru.Od svih definicija vezanih za ovo područje,najviše mi se dopala ona da je treća godina vrijeme u kojem se događa " bitka za crijevo ". Rezignacija i očaj roditelja, te osjećaj da nisu uspješni odgajatelji, rezultat je takve bitke. Naravno, dijete uopće ne shvaća roditeljske dileme, ljutnje, kazne ali doživljava da nešto sa tim " kakanjem " i " piškenjem" nije kako treba .
I kako sada dalje? Savjeta ili recepta, programa ili radionice zapravo nema. Potrebno je dobro upoznati roditelja i dijete, te uočiti na kojim elementima odnosa postoji najveća napetost, u kojem trenutku roditelj saopćava neku informacije koju dijete ne razumije.

I na kraju nekoliko smjernica u vezi našeg pitanja tj. kako dijete naviknuti na toalet trening.
-  opažajte ponašanje svog djeteta nakon obroka; ako se meškolji, zauzima karakteristične položaje za vršenje nužde ( većina male djece vrši nuždu stojećki ili u polučučnju i primaju za neki oslonac ili odlaze na neko mjesto da ih se ne vidi ) ponudite im da sjednu na tutu sa uputom : " ideš kakati ", " probaj tiskati da kakica izađe van ". Nemojte ostavljati dijete na tuti više od 5 – 6 min. Ako " akcija " ne uspije, ponovite to opet ali nemojte pretjerivati ( riječ moraš svakako izostaviti iz riječnika kada je u pitanju toalet trening ).
-  nemojte davati djetetu krive upute poput: " dođi se malo igrati na tutu " jer će se veza između pritiska u crijevima i tute oslabiti ili prekinuti, jer će se tuta doživjeti kao prateća igračka.
-  dakle, ne preporučam da se dijete na tuti okruži igračkama, nuždu treba vršiti u WC-u ili kupaonici te tamo treba stajati tuta.
-  nemojte inzistirati da dijete brzo sjedne na wc školjku, jer se mala djeca često boje da će pasti u rupu školjke, pa čak i onda kada imaju za to predviđenu daskicu.
-  u početku treninga je dobro da majka bude uz dijete, te da ga uči kako se tiska ( djeca vole da ih se primi za ruku i imitira kako se tiska ), kasnije to sve treba izostati i dozvoliti djetetu da se samo brine oko toga.
-  nemojte igrati model vašem djetetu tj. Da sjednete na WC i vršite nuždu pred njim, jer se već u ranoj dobi treba naučiti da su neke potrebe vrlo intimne i da drugi ljudi ne trebaju prisustvovati.
-  postupno učite dijete da samo vrši toaletu nakon nužde – brisanje guze, pranje ruku.
-  ako više puta dijete uspije učiniti nuždu u tutu pohvalite ga i postupno mu skidajte pelene, noćna kontrola mokrenja obično nešto zaostaje iza dnevne kontrole, no to vas ne treba brinuti jer će se sve u jedan čas normalizirati.
-  nemojte uvoditi nikakve nagrade za uspješno svladavanje toalet treninga – ako se uhvatite u tu zamku trebati ćete ga nadalje nagrađivati za hranjenje, odlazak u krevet itd.
-  ako se nakon izvjesnog vremena kontrole sfinktera dogodi " incident " nemojte se uzrujavati, jer neki autori smatraju da je fascinantno koliko je fiziologija kontrole sfinktera složena i podložna različitim utjecajima, pa je stoga zanimljivije kako djeca relativno brzo uspostave kontrolu sfinktera, nego to da je ne supostave.
-  no ipak, ako primjetite da dijete duže vrijeme ne kontrolira mokrenje i veliku stolicu, te ima dugotrajni otpor prema toalet treningu – konzultirajte se sa stručnjakom.

Da zaključim – nemojte se koncentrirati samo na taj segment dječjeg razvoja, pratite razvoj vašeg djeteta, uočavajte specifičnosti i vjerujte da će vaše dijete sve dobro savladati uz vaš mirni i podržavajući pristup.

                                           Zvonka Gredelj, prof. - psiholog