Psihosomatski simptomi su stvarni tjelesni simptomi, poput lupanja srca, stezanja u prsima, probavnih smetnji, glavobolje ili umora, u čijem nastanku ili održavanju važnu ulogu imaju stres, tjeskoba i emocionalno opterećenje. Nisu umišljeni. Nastaju preko živčanog, hormonalnog i imunološkog sustava, istim putovima kojima tijelo inače reagira na opasnost. Zbog toga zahtijevaju i tjelesnu i psihičku stranu procjene, a ne izbor između njih.

Što znači psihosomatika?

Riječ dolazi od grčkog psyche (duša, um) i soma (tijelo), i opisuje nešto što svi poznajemo iz iskustva: prije ispita steže u želucu, pred važan razgovor lupa srce, nakon teškog razdoblja boli glava ili leđa. Psihosomatska medicina bavi se time kako um i tijelo utječu jedno na drugo, u oba smjera. Kronična tjelesna bolest opterećuje raspoloženje, a dugotrajan stres i tjeskoba mijenjaju rad tijela.

U suvremenoj medicini dio tih stanja opisuje se kao funkcionalni poremećaji: simptomi su stvarni i ometajući, ali ih ne objašnjava oštećenje nekog organa, nego promijenjen način na koji tijelo i mozak rade. Međunarodna klasifikacija bolesti (MKB-11) za izražene, dugotrajne oblike koristi naziv poremećaj tjelesnog distresa.

Takve tegobe su vrlo česte. Primjerice, u istraživanju koje je obuhvatilo nekoliko tisuća novih pacijenata neuroloških ambulanti, kod otprilike trećine simptomi nisu bili, ili su bili samo djelomično, objašnjeni neurološkom bolešću.

Zašto „sve je u glavi" nije točno?

Rečenica „nalazi su vam uredni, to je od živaca" ljudi često dožive kao optužbu da glume ili pretjeruju. Posljedica je da prestanu vjerovati liječnicima, idu od pregleda do pregleda ili odustanu od pomoći.

Točnije je reći ovako: simptom postoji u tijelu, a mozak je organ koji ga stvara, pojačava ili održava. Tako je sa svakim simptomom, i s onima kod kojih je uzrok upala ili prijelom. Kod psihosomatskih tegoba razlika je u tome što je glavni pokretač promijenjena regulacija, a ne oštećenje tkiva. To ne čini tegobe manje stvarnima, nego mijenja način liječenja.

Kako stres postaje tjelesni simptom?

Kad mozak procijeni situaciju kao prijetnju, aktivira sustav za „borbu ili bijeg". Simpatički živčani sustav ubrzava srce i disanje, podiže tlak, napinje mišiće i usporava probavu. Hormonska os stresa povećava lučenje kortizola. Sve je to korisno kad treba pobjeći od opasnosti ili se usredotočiti na zadatak.

Problem nastaje kad se taj sustav uključuje prečesto ili se ne uspijeva isključiti:

• srce i krvne žile: lupanje srca, preskakanje, osjećaj pritiska u prsima
• disanje: plitko i ubrzano disanje dovodi do pada ugljičnog dioksida u krvi, što izaziva trnce u rukama i oko usta, vrtoglavicu i osjećaj „nedostatka zraka"
• mišići: dugotrajna napetost uzrokuje glavobolju tenzijskog tipa, bolove u vratu, ramenima i čeljusti
• probava: mučnina, grčevi, proljev ili zatvor; mozak i crijeva su izravno povezani živčanim putovima
• san i umor: stalna pobuđenost remeti san, a neispavanost pojačava bol i osjetljivost

Postoji i drugi mehanizam. Mozak stalno prima signale iz tijela i odlučuje kojima će posvetiti pažnju. Kad smo uplašeni ili iscrpljeni, taj „filtar" se mijenja: normalni signali, poput vlastitih otkucaja srca ili pokreta crijeva, postaju glasni i doživljavaju se kao znak bolesti. Strah od bolesti zatim podiže pobuđenost, koja pojačava simptome. Tako nastaje krug koji se sam održava.

Najčešći simptomi:

Tegobe koje ljudi najčešće dovode do psihijatra, nakon što su obišli druge specijaliste, uključuju lupanje srca i bol u prsima, osjećaj nedostatka zraka i knedle u grlu, vrtoglavicu, trnce, glavobolju, probavne smetnje, kroničnu bol u leđima ili mišićima, iscrpljenost i smetnje koncentracije.

Kod dijela ljudi tjelesni simptomi su glavni ili jedini oblik u kojem se pokazuje depresija ili anksiozni poremećaj. To je osobito često kod muškaraca i starijih osoba, koji o tuzi i strahu govore rjeđe nego o boli ili umoru.

Prvo tjelesna obrada, ali promišljeno

Psihosomatsko objašnjenje nikada ne smije biti razlog da se propusti tjelesna bolest. Novi simptomi zaslužuju odgovarajuću medicinsku procjenu, a neki traže hitnu reakciju. Bez odgađanja liječniku se treba javiti:

• kod boli u prsima u naporu, koja se širi u ruku, vrat ili čeljust, ili je praćena znojenjem i otežanim disanjem (hitna pomoć, 194 ili 112)
• kod iznenadne slabosti, utrnulosti jedne strane tijela, smetnji govora ili vida (hitna pomoć)
• kod neobjašnjenog gubitka tjelesne težine, noćnog znojenja, povišene temperature ili krvi u stolici
• kad se novi simptomi prvi put jave u srednjoj ili starijoj dobi

S druge strane, kad je obrada napravljena i nalazi su uredni, ponavljanje istih pretraga rijetko pomaže. Svaki novi pregled kratkoročno smiri, ali dugoročno učvršćuje uvjerenje da „nešto nisu našli". Tada je korisnije promijeniti pitanje: ne više „koja bolest to uzrokuje", nego „zašto ovi simptomi traju i što ih održava".

Tjeskoba, depresija i tijelo

Panični napadaj je vjerojatno najpoznatiji primjer. Lupanje srca, stezanje u prsima, gušenje, trnci i strah od smrti mogu izgledati kao srčani udar, pa mnogi prvi napadaj dožive na hitnom prijemu. Kad se srčani uzrok isključi, a napadaji se ponavljaju, riječ je o stanju koje se dobro liječi. Više o tome u tekstu Anksioznost i tjeskoba: kako prepoznati simptome.

Depresija se također često pokazuje kroz tijelo: kao bol, umor koji ne prolazi odmorom, gubitak apetita ili probavne tegobe. Pregled najčešćih simptoma depresije pomaže prepoznati tu vezu.

Što pomaže?

Liječenje počinje dobrim objašnjenjem. Kad osoba razumije kako nastaju njezini simptomi, strah se smanji, a s njim često i sami simptomi.

Najbolje dokaze ima kognitivno-bihevioralna terapija, koja pomaže prekinuti krug između tjelesnih senzacija, straha i izbjegavanja. Korisni su i postupni povratak tjelesnoj aktivnosti, tehnike disanja i opuštanja te fizioterapija kod mišićnih bolova.

Kad su u podlozi anksiozni poremećaj ili depresija, liječi se osnovno stanje, psihoterapijom, lijekovima ili njihovom kombinacijom. Neki antidepresivi pritom ublažavaju i kroničnu bol. Najbolji ishod postiže se kad obiteljski liječnik, specijalist za tjelesne tegobe i psihijatar rade usklađeno, umjesto da pacijent sam prenosi poruke između njih.

Kada se javiti stručnjaku?

Psihijatrijsku procjenu vrijedi razmotriti ako tjelesni simptomi traju mjesecima unatoč urednoj obradi, ako se ponavljaju u razdobljima stresa, ako ste zbog njih počeli izbjegavati aktivnosti ili ako uz njih postoje tjeskoba, pad raspoloženja ili stalna briga za zdravlje. Kako izgleda taj razgovor opisali smo u tekstu Prvi pregled kod psihijatra.

Česta pitanja

• Može li stres izazvati fizičke simptome? Da. Stres preko živčanog i hormonalnog sustava mijenja rad srca, disanja, mišića i probave, i može izazvati stvarne, ponekad vrlo neugodne simptome.
• Jesu li psihosomatski simptomi umišljeni? Nisu. Osoba ih stvarno osjeća, a nastaju stvarnim biološkim mehanizmima. Razlika je u tome što ih ne uzrokuje oštećenje organa, nego promijenjena regulacija tijela i mozga.
• Kako znati je li bol u prsima od tjeskobe? Po samom osjećaju to se ne može pouzdano procijeniti. Bol u prsima treba prvo procijeniti liječnik, a kod boli u naporu ili uz otežano disanje treba zvati hitnu pomoć. Tek kad je srčani uzrok isključen, ima smisla razmatrati tjeskobu.
• Treba li mi psihijatar ako su simptomi tjelesni? Ako je tjelesna obrada napravljena, a simptomi traju i ometaju život, psihijatar može pomoći razumjeti što ih održava i predložiti liječenje. To ne znači da se odustaje od tjelesne skrbi.
• Mogu li se psihosomatske tegobe izliječiti? Kod mnogih ljudi značajno se ublaže ili povuku, osobito kad se liječe i tjeskoba ili depresija koje ih prate. Kod dugotrajnih tegoba cilj je često bolje funkcioniranje i manje straha, čak i ako simptomi ne nestanu potpuno.

Ima li TMS mjesto u liječenju?

Transkranijalna magnetska stimulacija (TMS) nije primarno liječenje psihosomatskih simptoma, ali može imati mjesto kada su tjelesne tegobe dio depresivnog ili anksioznog poremećaja, osobito ako standardno liječenje nije donijelo dovoljno poboljšanja. TMS neinvazivno modulira aktivnost moždanih mreža uključenih u regulaciju raspoloženja, tjeskobe i doživljaja tjelesnih senzacija. Najviše dokaza postoji za liječenje depresije, dok se učinak na anksiozne i pojedine bolne simptome još istražuje. Kod pravilno odabranih pacijenata poboljšanje osnovnog psihičkog poremećaja može biti praćeno i smanjenjem tjelesnih simptoma. Zato se TMS ne primjenjuje zato što je neki simptom proglašen „psihosomatskim“, nego nakon cjelovite procjene i utvrđivanja poremećaja na koji se liječenjem želi djelovati.

Zaključak

Psihosomatika ne dijeli ljude na one čiji su simptomi „pravi" i one kod kojih je „sve od živaca". Tijelo i mozak rade zajedno, a stres i tjeskoba mogu izazvati stvarne tjelesne tegobe. Dobra skrb isključuje ozbiljne tjelesne uzroke, a zatim se bavi onim što simptome održava.

Ako tjelesni simptomi traju unatoč urednim nalazima, ometaju svakodnevicu ili niste sigurni koji bi bio sljedeći korak, psihijatrijski pregled može pomoći razjasniti vezu između stresa, raspoloženja i tijela te predložiti odgovarajuće liječenje.

Izvori

World Health Organization. ICD-11: 6C20 Bodily distress disorder. https://icd.who.int/Henningsen P, Zipfel S, Herzog W. Management of functional somatic syndromes. Lancet 2007;369:946–955. https://doi.org/10.1016/S0140-6736(07)60159-7Henningsen P, et al. Persistent physical symptoms as perceptual dysregulation: a neuropsychobehavioral model and its clinical implications. Psychosomatic Medicine 2018;80:422–431. https://doi.org/10.1097/PSY.0000000000000588Stone J, et al. Who is referred to neurology clinics? The diagnoses made in 3781 new patients. Clinical Neurology and Neurosurgery 2010;112:747–751. https://doi.org/10.1016/j.clineuro.2010.05.011van Dessel N, et al. Non-pharmacological interventions for somatoform disorders and medically unexplained physical symptoms in adults. Cochrane Database of Systematic Reviews 2014;(11):CD011142. https://doi.org/10.1002/14651858.CD011142.pub2McEwen BS. Protective and damaging effects of stress mediators. New England Journal of Medicine 1998;338:171–179. https://doi.org/10.1056/NEJM199801153380307

Stručni pregled: doc. dr. sc. Natko Gereš, dr. med., specijalist psihijatar

Tekst je edukativnog karaktera i ne zamjenjuje individualni liječnički pregled.