• Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Ljubaznost, razumijevanje, povjerenje, brza obrada na jednom mjestu

  • Ljubaznost, razumijevanje, povjerenje, brza obrada na jednom mjestu

  • Profesionalnost, diskrecija, ekspeditivnost, poštovanje dostojanstva pacijenta

  • Profesionalnost, diskrecija, ekspeditivnost, poštovanje dostojanstva pacijenta

  • Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Profesionalnost, diskrecija, ekspeditivnost, poštovanje dostojanstva pacijenta

NAPISAO DR. IVO ROTKVIĆ
Životni stažist

„ Vidio sam Picassov autoportret,Bože,kako je taj izgledo“
Grafit

   Te sam se travanjske nedjelje probudio sa Balzakovom poslanicom;“starac je čovjek koji je pojeo svoj ručak i sa zavišću gleda druge kako slasno jedu svoj“. Te mlade, koji slasno jedu svoj ručak, susrećem kako se voze na biciklima,u ušima imaju slušalice sa tehno ili haus muzikom, volan ne drže nego jednom rukom drže masnu vrećicu iz koje viri ručak od lisnatog tijesta, a u drugoj imaju mobitel preko kojeg šalju poruke. E moj Balzak, žao mi je što ne vidiš tu slast. No te smo nedjelje pozvali prijatelje na večeru jer su tjednom svi zauzeti čuvanjem unuka, a i u našim je nasljeđima zapisano da je“ weekend“ vrijeme za druženja ,običaj koji smo razvili kroz 40 godina rada. Moje je zaduženje bilo da sa Dolca donesem suhi, tvrdi, kravlji sir koji se zove i samoborskim, a za mene i moju obitelj je najbolji sir sjeverne Hrvatske. J.M.Simel, izvrstan austrijski romanopisac je potpuno u pravu sa naslovom svog romana „Može i bez kavijara“, penzionerima zbilja i nije potreban. Sva su druženja, i mladih i starih, vjerojatno ista; prvo slike najljepših i najpametnjijih unuka slikanih mobitelom, nakon toga rasprava o dijetama i koliko je tko smršavio, pa pripremanje kolača ( posebno se ide u detalje kod rapske torte te kolača zvanog „Sedmo nebo“). Na kraju,neizostavna politika uz povišene tonove no uvijek netko iznenadi nekom osobitom temom ili događajem.


Izići iz dvorišta obiteljske kuće nije bilo lagano. Naime, nekada je netko, u bivšoj državi, donio odluku da se na granicama školskih igrališta posade jablanovi da bi piloti, nekog budućg rata, znali da su tamo dječica.  Znao sam i tko jer mi je pokojna majka bila hortikulturni projektant, ali sam zaboravio. Vjerojatno je taj isti čovjek kada su jablanovi narasli odlučio da se od njih, gorostasa, učine patuljci prerezavši ih na pola visine. Dok nema lišća koje pokriva taj hortikulturni teror, susrete sa tim vizualnim užasom kompenziram gledanjem svojih cipela pri izlazu iz dvorišta. Ta je odluka koštala visine 30 jablana, 3 bora i 1 lipu. Tako je bilo i tog travanjskog jutra, no razmišljanje i asocijaciju na Picassovu Guerniku nisam mogao izbjeći.
Mnoge sam godine na spomen Guernike imao asocijaciju na Picassa i veliko ulje na platnu, pravi mural, a sam je povod slici ostao negdje „skriven“ iako sam znao da je tragičan i vezan za Španjolski građanski rat. No dolakom u Guerniku, malo mjesto u Baskiji koje je veličine našeg Klanjca, počinješ shvaćati veličinu tragedije. Tog je tragičnog 26.travnja njemačka letačka divizija Condor razorila čitavo mjesto usmrtivši preko 2000 ljudi i to uglavnom žena i djece jer su muškarci bili na bliskoj ratnoj liniji u građanskom ratu. Stradali su ljudi, stoka, životinje, ptice i biljke. I Hrast. Taj Hrast nije običan hrast nego hrast utkan u povijest Baskije jer su se od 15 stoljeća ispod njega zaklinjali kraljevi. Onaj prvi davno se posušio, no redovito je zamjenjivan mladim stablima sve do danas. Mlada se stabla uzgajaju iz sjemena djedova i danas se , uz mumificiranog djeda iz 19.stoljeća uzdiže peti nasljednik kojemu je 14 godina. Suhi panj djeda je zaštićen u paviljonu i mladom je uzor. A gdje je otac ? Otac je pogođen i prepolovljen bombama ali je preživio. Kasnije je umro od tuge za koju vele da je bila gljivična infekcija. Nedaleko od Hrasta postoji zid i na njemu kopija Picassove Guernike. Pročitao sam dosta analiza i svakakvih prijepora oko te „crno-bijele“ slike koja se doima kao slika iz novina.
Impresioniran njezinom veličinom krećeš u analizu. Sve iz ranijih analiza slike nalaziš, ženu koja drži mrtvo dijete, raskomadana tijela, ženu u bijegu, oganj. U centru slike je ranjeni konj koji, kada bi bilo zvuka, njišti a nedaleko je i glava bika radi Picassovog doživljaja Franca kao Minotaura sa Krete. Iznad glave konja postoji i nada za život, lampaš koji drži ruka žene. Nema niti jednog dijela prikazanih tijela ili dijelova tijela koji nije deformiran nasiljem. Nadrealizam i kubizam u punom vrisku protiv rata. Impresivni. Ali nešto nedostaje, nigdje nema Hrasta koji je vrlo važan dio povijesti i nacionalnog osjećaja Baska. Ne,to ne može biti da nema Hrasta. Moram u Madridu, ići u „Muzej kraljice Sofije“ vidjeti original i, sigurno, naći Hrast . Negdje se mora nazirati.
Madrid, „Muzej kraljice Sofije“ nije daleko od Prada oko kojega vrluda red posjetilaca koji čekaju karte. Ulazim u Muzej, prolazim kraj nekoliko slika Miroa i dolazim do Guernike. Sam, miran, koncentriran. Impresioniran. Nisam mislio da kubizam i nadrealizam mogu tako prikazati nesreću i kaos. Razmišljam o tom da li bi Diego Rivera, meksički slikar poznat po muralima meksičke revolucije, mogao isto ili čak bolje prikazati tragediju Guernike. I na tim njegovim muralima,koji su u koloru, ima izvrsnih prikaza ratnog kaosa ali i mjestimičnog humora. No Riverine su slike prikazi mase događaja i na njima nema te simbolike razaranja prikazanih kubizmom i nadrealizmom Picassa. Kako bi on prikazao Guerniku ? Najvjerojatnije sa mnogo ljudi ,stoke i životinja, ali i samim bombama koje padaju sa neba. Hrast bi sigurno bio vidljiv. Boje bi bile intenzivne, posebno smeđa, žuta i crvena. Što više razmišljaš o slici postaje ti jasno da je za prikaz užasa Guernike nezamjenjiv crno bijeli odabir i da bi kolor smanjio impresiju užasa. Velik je Picasso. No gdje je Hrast u originalnoj Guernici? Stojim dulje vrijeme i analiziram dio po dio slike sve je isto kao i na muralu u Guernici. Nema Hrasta, nacionalnog simbola Baskije iako je možda upravo on, kao simbol ponosa Baskije, pridonio da se ta tragedija desi Guernici a ne nekom drugom mjestu. Možda ima ulogu i ime , baš Guernika ( na Španjolskom je guera rat ). Ne da nema hrasta, nema niti lista niti „magije“ koju predstavlja Baskijcima.
To je veliko Picassovo platno dimenzija oko 4,5x7,5 metara izloženo na velikoj Svjetskoj izložbi u Veneciji 1937.godine i to odmah nakon što je nastalo,zapravo je i naslikano radi Izložbe. Bila je to posljednja svjetska izložba pred Drugi svjetski rat, a i sama je izložba navještala budući likovni izraz nacionalsocijalizma. Sam autor, Picasso, nije želio da slika ode u njegovu domovinu Španjolsku sve dok tamo postoji Frankova diktatura. Lutala je po svijetu sve do 1981.godine kada se locira u muzej gdje je i danas, a samo joj je lutanje donijelo pripadajuću slavu i pronijelo istinu o jednoj od nepotrebnih tragedija.
Nastavljam dalje, na putu prema Dolcu došao sam do Umjetničkog paviljona,razmišljanju o Guernici došao je kraj.
Usput, želio sam pogledati i izložbu slika zbirke Branka Roglića koja se održavala u Umjetničkom paviljonu. Privatne je zbirke teško gledati jer je broj autora i slika različitih razdoblja i stilova velik a za sve takove zbirke moraš biti jako dobro educiran. Ne samo o tehnici nego i o detaljima u životu slikara ili skulptora, moraš znati „osobnu anamnezu“, ali i „anamnezu vremena“ nastanka slike čemu je teško biti dorastao. Tješi me da o nekim bolestima slikara znam nešto više što mi omogućava širu osobnu imaginaciju.
Zbirka Roglić je nevjerojatna,mnogo prekrasnih slika i skulptura , pravo  „narodno blago“. Moraš se diviti Rogliću, ali i svim drugim kolekcionarima, koji toliko investiraju u ljepotu i koji u ljepoti nalaze strast.
Zapravo me najviše interesirala Jobova gostionica koja je, na slikama u novinama kod najave izložbe,bila drugačija. Ispred upravo te slike stoji i Roglić u novinskom članku o izložbi što govori i o tome kolika je emocionalna veza sa tom slikom. Posebnost nije u samom događaju za stolom koji je tipičan; dobra gostioničarska atmosfera prikazana u stilu „spontanog ekspresioniste“ kako ga je nazvao Gamulin. No ta je slika drugačija od ostalih po dva drugačija doživljaja. Prvo, likovi su nekako „razvučeni“ prema granici apstraktnosti, a drugo, nema „čiste boje“ nego je ona blijeđa nego na drugim slikama te teme. Zapravo sam se pitao gledajući sliku: da zla kob nije usmrtila Joba u mladosti da li bi kasnije „otišao“ u apstrakciju. Čini mi se da je na temelju jedne slike teško pretpostaviti da se radilo o kraćem pomaku svjesnosti radi bolesti ili i alkohola ili se pak otvorila sklonost apstrakciji. Mora se imati na umu i da je to možda znak progresije psihičke bolesti kako se najbolje vidi kod Van Gogha koji od impresioniste postaje izvrstan ekspresionist. Čini se da ekspresionizam kod nekih slikara, nekako, ide uz pogoršanje psihičke bolesti.
Gledajući boju nisam se mogao oteti dojmu da je slika ipak do dolaska u Roglićevo vlasništvo malo izblijedila, prije nego što je možda predstavljala odustajanje od „jake boje“ kako sam isto pomišljao.
Zapravo ne znam zašto mi se sviđaju Jobove slike , meni i mnogim drugima ? Ili zašto, uopće, imam interes za slike? Zašto ih netko slika? Zašto ljudi hrle na izložbe slika, glazbene koncerte, opere, izložbe fotografija?.Što je to magično u umjetnosti ? Možda ju svijest , jedna od najvećih tajni spoznaje, treba za upotpunjavanje iako sam svjestan da su „polja umjetnosti“ također često i mjesta gdje bi ljudi željeli da ih se vidi. Kompletniji? Pametniji? Vrijedniji?
Pod utiskom sam priče Ceesa Nootebooma, jedne od najkraćih priča koje sam pročitao,“Šešir“. Priča o čovjeku koji se ženi šeširom svoje životne partnerice s kojom je živio oko 20 godina i koja je umrla prije nego su se stigli oženiti. Nakon dobivenih dozvola to se i desilo, a objašnjenje je bilo da su u šeširu sadržane misli umrle osobe. Moram priznati da je pitanje interesantno i može se proširiti i na slikarstvo; da li u slikama postoji dio svijesti trenutka u kojem je nastala slika. Osobno mislim da je odgovor pozitivan i da izlazi iz slike ako je dulje gledaš kako misli Schopenhauer, i mislim da orginali, posebno portreti, zbilja „govore“ kroz boju i izraze lica portretiranih osoba.
I na Roglićevoj izložbi postoje portreti raznih osoba učinjeni od izvrsnih slikara, ali koji ne nose posebnu poruku osim samozadovoljsta i samouspjeha radi kojih su se i dali portretirati. Neosporno je,međutim, da portretiranima predstoji „besmrtnost“ to jest život dokle god slika postoji. Mislim da u mnogim slikama, portretima ali i drugim temama postoji inkorporirano razmišljanje ili umovanje slikara to jest, prema Kantu, i meditiranje. Jedan od njih je, sigurno,“Ujak Jokica“ Miroslava Kraljevića gdje „govori“ i Kraljević i Jokica. Bolovati od tuberkuloze u to vrijeme značilo je kao imati zločudnu bolest danas. Tragedija je u obitelji pogodila i majku i sestru i Miroslava , smrt je s tom dijagnozom bila česta. Od te su bolesti umrli Steiner, Job , Plančić i Kafka a nositi se sa saznanjem bliske smrti u mladosti mogu rijetki. Imati tu opaku, zaraznu bolest u mladosti značilo je da si ostavljen i od prijatelja i da moraš živjeti samo u uskom krugu obitelji. Izoliran,sam , svjestan zle kobi koja se desila u njegovoj 28.godini, slika Jokicu. Rezigniran, jedino su mu članovi obitelji i životinje sa gospodarstva motivi, boje su tamne i u njima izbija neka tuga čemu posebno doprinosi Jokica.Svećenik koji gleda Miroslava rezignirano ali i malo podignute glave , gleda ga koz male naočale. Ako dulje gledaš sliku čini se da u tom pogledu ima i prijekora kojemu ne znaš razlog (slikanje mnogih aktova ? pušenje ? neslušanje savjeta ?). Zapravo imaš dojam da je Jokica savjest koja je puna prijekora .Dok su ostali članovi obitelji „topli“ i bliski Jokica odudara.Ako se to poveže sa neospornom depresijom u koju je kasnije upao Kraljević u čekanju zle kobi, možda je upravo ta slika prijelomna. Na tom licu i u očima nema niti vjere, niti budućnosti, niti veselja, niti tuge, poziranje uz prijekor. Zašto uopće slika Jokicu ? Jedan je od rođaka koji na to pristaje uz tetku Lujku, strica Lacija, strica Toše, roditelja i brata. Razdoblje portreta članova obitelji je, prema samom mišljenju Miroslava, najbolje doba njegovog slikarstva a slike su nastale po dolasku iz Pariza u njegovoj Provansi, Požegi. Sve mi je nekako tužno i nameće mi se misao da je Kraljević Kafka samo sa kistom, i on proživljava svoj Proces optužen bez krivnje smrtonosnom bolešću, istom kao i Kafka. Sudbina im je obojici ista.
Najimpresivniji potret meni je „Portret mlade dame u vrtu“ Vlahe Bukovca iz kojeg tuga nezadrživo izlazi.“Ne mogu ju opisati ali ju mogu prepoznati“ kao što je jedan matematičar rekao o svojoj supruzi. Oči , usta, crte lica pokazuju neizrecivu tugu lijepe mlade žene koja sjedi u bijeloj haljini a preko nogu drži bijeli, čipkasti šal. Kada nebi bilo te neizrecive tuge mislio bih da se radi o pripremi za vjenčanje. Posebno se bol vidi u očima koje su „podbuhle“ kao u osoba koje su nedavno plakale. Obzirom da je slika slikana 1921.godine,odmah iza završetka Prvog svjetskog rata, promišljao sam,razlog tuzi možda je upravo i gubitak drage osobe neposredno prije vjenčanja za koju je već kupljena i haljina. Možda se, pak, radi o zloj kobi neke od zaraznih bolesti koje su onda harale; gripa „španjolka“ koja je usmrtila oko 20 miljuna ljudi ili tuberkulozi. No tuga na licu žene je neizreciva, nekako imam osjećaj da je ta neutješnost dovela i do ozbiljnijih posljedica po zdravlje. Moram priznati da sam ostao zadivljen Bukovčevim uratkom. Blizu tog portreta postoji i drugi, nevjerojatne izražajnosti, portret Mila Bravačića. Ljiep dječak vragolastog pogleda kojega su roditelji dotjerali za portretiranje. No on nema mira, u jednom trenutku sjedi a u drugom,prikazanom, već leži ali su mu noge nemirne i jedva čeka da se „poziranje“ završi. Isti slikar prikazuje tugu i dječački ushit. Nevjerojatna vještina Bukovca.
U vlasništvu Roglića je i nekoliko lijepih zimskih krajolika, posebno Ferde Kovačevića ali meni se najviše sviđa slika Vilka Scheferova, koji se potpisuje i kao Šeferov,“Crvena zemlja“,pravi motiv Mediterana.No morao sam kući, tehnika gledanja slika „čekaj da slika progovori“ troši vrijeme.
Na povratku kući doživio sam naravno po mene neugodno pitanje;“Jesi li donio sir ?“

U Zagrebu, 03.svibnja 2017..

Poliklinika "A.B.R"

Derenčinova 26

Zagreb Derenčinova 26/1 ugao s Šubićevom

Telefon/fax:
fixphone +385 (1) 4551-131,
fixphone +385 (1) 4556-507

Mobitel:
phone icon  +385 98 915 3144
(WhatsApp i Viber)

E-mail: poliklinika.abr@xnet.hr 

2000px Wi Fi Logo.svg

Poslovna jedinica Bužanova

Zagreb, Bužanova 10b/1 križanje Zvonimirove i Heinzelove

Telefon/fax:
fixphone +385 (1) 2303-173,
fixphone +385 (1) 2303-175
fixphone +385 (1) 8890-818

Mobitel:
phone icon +385 99 402 0376
( WhatsApp i Viber)

E-mail: poliklinika.abr@xnet.hr

2000px Wi Fi Logo.svg

sjena
 Suradne poliklinike i partneri

 Medial logo  bilic2