• Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Ljubaznost, razumijevanje, povjerenje, brza obrada na jednom mjestu

  • Ljubaznost, razumijevanje, povjerenje, brza obrada na jednom mjestu

  • Profesionalnost, diskrecija, ekspeditivnost, poštovanje dostojanstva pacijenta

  • Profesionalnost, diskrecija, ekspeditivnost, poštovanje dostojanstva pacijenta

  • Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Profesionalnost, diskrecija, ekspeditivnost, poštovanje dostojanstva pacijenta

Napisao dežurni liječnik Dr Ivo Rotkvić,životni stažist

NE MISLI DA VIDIŠ AKO IMAŠ OČI OTVORENE
GOETHE

U životima liječnika i povjesničara umjetnosti ima nekih sličnosti,liječnici vrlo često pišu teško razumljiva otpusna pisma a povjesničari umjetnosti teško razumljive „kičene“, iliti previše patetične, kritike umjetničkih doživljaja. Čak niti visoko obrazovani ljudi ne mogu razumjeti „medicinske puteve“ sa latinskim putokazima a kičene fraze umjetnika su nekada pretjerane.Teško je zamisliti „medicinski jezik“ u kritici izložbe slika ( na pr.);“nakon dobivenih nalaza zaključili smo da se radi o inoperabilnoj malignoj bolesti pa se sugerira kemoterapija.Prije definitivne odluke o njoj učiniti nalaze...te s njima kontrola pripadajućeg onkologa i odluka o daljnjoj sudbini“.Isto tako bi bilo teško jezik povjesničara umjetnosti upotrijebiti za pisanje otpusnih pisama (na pr.) :“ poput refleksivne poezije X-novo je slikarstvo filozofično.Kritika je upućivala na egzistencijalna preispitivanja dvojbi i smisla,kao i na metafizički osjećaj prisustva odsutnosti“.To je isti jezik s dvije krajnosti.Ako je medicinski dio ,ili uopće kruti realni jezik „kost“, a kičeni jezik „meso na kosti“ realnost je stari zagrebački vic kada starija gospođa dolazi u mesnicu i kaže:“Gospon mesar, čujem da ste dobili sina.Čestitam,ali koliko je mali dugačak i težak?“.Pozamašni mesar odgovara;“Mali je dugačak 52 cm a težak je 4,5 kila,sa kostima“.Medicina se bavi raščlambom pridjeva zdravo/bolesno a povijest umjetnosti lijepo/ružno,medicinska bi dokumentacija bila još kompliciranija da ju ne pišu sekretarice koje su sklonije hrvatskim a ne latinskim riječima. Namjena je medicinskih dokumenata da ih razumiju liječnici a ne „obični“ ljudi a moje je mišljenje da se kritike umjetničkih doživljaja pišu,većinom, za povjesničare umjetnosti a ne za posjetioce izložbi.


Nedavno se, ponovo, iz Zagreba odselio Ignjat Job.U svom je „zagrebačkom domu“ proveo tri mjeseca a napustio ga je bez pompe u siječnju 2017.godine.Bio je to jedan od mnogih „domova“ Ignjata Joba, poznatog ekspresionističkog slikara, no niti jedan ,osim onoga u Supetru na otoku Braču, nije zvao „svojim domom“. Ovaj je „zagrebački dom“bio na najljepšem, skrovitom i tajanstvenom mjestu na Jezuitskom trgu Gornjeg grada i to u bivšem isusovačkom samostanu koji se naslanja na baroknu crkvu Sv.Katarine a zove se Klovićevi dvori po minijaturistu Kloviću. Na tom sam trgu proveo mnoge studentske dane u šetnji sa svojom današnjom suprugom maštajući o budućem liječničkom zvanju, ali i o drugim izazovima i ljepotama budućnosti. Nasuprot ulazu u Klovićeve dvore nalazi se čudna, ali simpatična fontana sa skulpturom „Ribar“ na kojoj ribar davi veliku zmiju. Iz usta zmije šprica voda, to jest otrov, po zamisli kipara. Autor je Simeon Roksandić koji je skulpturu izradio za Balkansku izložbu u Londonu 1907.godine. Simbol je zmije mnogoznačan ali je Roksandić, vjerojatno,mislio na zlo. Toj smo se simbolici velike zmije u ribara uvijek čudili; zašto davljenje zmije a ne držanje ribe koja je simbol krščanstva ?
Mnogo je ljudi prošlo kroz Jobov „dom“ ; ministri, kustosi, gradonačelnici, akademici, povjesničari umjetnosti, kolekcionari, pravnici, liječnici i mnogi drugi želeći upoznati Joba. Krajem prosinca prošle godine odlučio sam se i ja za medicinsku „kućnu posjetu“ jer se tada prorijedio broj posjetilaca, a želja za odgovorima na neka pitanja bila je jaka. Za posjet sam se pripremio dobrom heteroanamnezom Gamulina, Makovića i Zidića ( navedenih prema abecedi),  no prisjetio sam se i Krležinog „Povratka Filipa Latinovicza“ kojega sam imao za lektiru, te Supekovog razmišljanja o oslobađanju podsvijesti(Sigmund Freud) i utjecaju na preporod slikarstva i nastanku mnogih novih pravaca u slikarstvu, glazbi i književnosti. Naime, potpuno se razjasnio odnos svjesnog ( samo 5% funkcije mozga) i nesvjesnog ( 95 % funkcije mozga) te dalo mogućnost slikanju „podsvijesti“ ali je promjena dotadašnjih „obligacija“ promijenila i druge grane umjetnosti kao i liječenja neuroza i psihoza. Prije „kućne posjete“ nastojao sam se osloboditi razmišljanja o politici, korupciji, kuhanju, računima, a zadržati samo veselje, interes te logiku medicinske analize. Slike uvijek nastaju u mozgu, a oko je samo posredan organ tako da različiti utjecaji imaju ulogu u načinu razmišljanja, pripremio sam se sa dovoljno kave i sendviča da izbjegnem hipoglijekemiju, a i da neurotransmiteri kofein, serotonin i dopamin budu u „normalnim granicama“.
Sigurno je,međutim, da ne postoji zajednički „doživljaj“ nekog događaja ili slike jer ih svaka osoba doživljava na svoj način. Ili ,još određenije, „svatko živi u svom vremenu“ kako to tumače fizičari u knjizi Briana Greenea „Skrivena stvarnost“.
Dan je bio sumoran, hladan i maglovit, tipičan zagrebački dan Milana Steinera, rano umrlog ekspresioniste i Jobovog prijatelja kojemu je Job držao posmrtni govor. Steiner je bolovao od tuberkuloze, bolesti koja je kasnije usmrtila i Joba, a umro je od gripe 1918.godine. Dolaskom u isusovački samostan mogao sam samo konstatirati da Joba „nije bilo doma ali je bio tu“, nesputan, u punom svjetlu. Posjetitelja nije bilo, mogao sam se posvetiti pomnoj analizi radi koje me je prodavač karata na izlazu pitao ;“pa šta ste tako dugo radili na izložbi ?“. Kada Šmuel Aš, glavno lice romana Amosa Oza „Juda“,objašnjava iznemoglom starcu Geršonu Valdu ulogu svojih roditelja u njegovom životu, iznosi lijepu konstataciju „oni me nisu odgajali nego su se stalno čudili“. Što sam više razmišljao, upijao znanja drugih ali i samog Joba, gledao i čitao, moje je čuđenje bilo sve veće.
Životopis je u heteroanamnezi bio fascinantan i dostatan za nekoliko života, a ne za samo jedan. Rano je postao otac u površnoj vezi ( već u 18.godini), silan nemir, mladenačka zanesenost te bunt protiv Austro-Ugarske monarhije bitno su promijenili život mladog Joba. Prvo „pržun“ ( zatvor ) u Šibeniku, a potom, ne baš prijateljsko rješenje, spašavanje u ludnici.Boravak u zatvoru doživljava se samo kao podatak, ali kada se promisli šta se moglo, mladom i lijepom Jobu, sve dešavati u zatvoru budi sumnju na moguće tragedije. Spašavanje ludilom koje je možda bilo i stvarno, odredilo je čitav život „mog“ pacijenta.Nema sumnje da su vizualne halucinacije dokaz „shizofrenog poremećaja ličnosti“, a slušne tipične za navedenu dijagnozu. Inače je „vođen“ pod dijagnozom „Izrazite neurastenije“, pojma koji još uvijek postoji u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti. Bolest se krajem 19.stoljeća liječila i elektrošokovima, no oni su napušteni nakon intervencije Sigmunda Freuda „da je terapija preintenzivna“. U tom je razdoblju bilo puno „promjena domova“ ali slika je bilo malo. Zapisi iz vremena boravka u umobolnici govore o „grobnici duša“ iz koje se nikada nije potpuno oporavio.Ako je hospitalizacija i bila spašavajuća, adaptacija na ludilo umobolnice nije koristilo nego ga je šokiralo, kao što bi i svakog najnormalnijeg čovjeka. Inače postoji mnogo viceva o tome koga bolnica izolira, zdrave ili bolesne. Spomenuti „shizofreni poremećaj ličnosti“ je poremećaj nakupljanja neurotransmitera dopamina na mjestima dodira neurona što dovodi do brzog prenošenja informacija.Otprilike kao da uključite električnu sklopku. S druge strane u Parkinsonovoj bolesti dopamin nedostaje, to jest sklopka je isključena. Rezultati toga su ekscitacija ( shizofrenija ), ili različiti stupnjevi nervne obamrlosti (Parkinson). Dopamin i njegov put stvaranja adrenalina i noradrenalina (stresnih hormona ) često miješa osjećaj ekscitacije ( visokog energetskog stanja) koje omogućava bijeg ili konfront u stresu sa osjećajem sreće kojemu posreduju drugi neurotransmiteri, kako prirodni ( serotonin ) tako i uneseni ( nikotin,kofein,droge). Naime,nisam do sada sreo osobu koja je u stresu bolesti opasne po život bila sretna. Mislim da „moj pacijent“ nije bio sretan nego uzbuđen.
U tom se periodu dešavaju i druge nesreće, brat Cvijeto mu pogiba u srpsko-bugarskom ratu kada je bez uniforme i bez oružja iskočio iz rova. Poznavati način ratovanja u to vrijeme je važno jer objašnjava količinu stresa. Naime, niti u tom ratu, niti u 1.svjetskom ratu nije svagdje bilo dovoljno oružja, te se do njega jedino moglo doći pogibijom suborca koji su, iz rova, iskočili ranije. Nema razumnih pogibija, ali ovakva je, potpuno apsurdna smrt, morala imati utjecaja na Joba. Upis na Akademiju nosi nova poznanstva, a i dosta novih ljubavi. Poznata ljepotica Akademije Katarina Gattin ( kasnije slikarica Cata Dujšin) bila je u kraćoj intenzivnoj vezi sa Jobom, a za tu je vezu Miroslav Krleža zapisao da su „ lijepi par“. Sav taj mladenački zanos ne može izbjeći i nedaću alkohola, to se često nalazi u podacima o psihičkim poremećajima jer, izgleda, alkohol nosi nekada više „smirenje“ nego „uzbuđenje“ ali može dovesti i do pogoršanja halucinacija. Isto se dešava i kod ovisnika o drogama, a posebno su opasne kombinacije lijekova ( benzodiazepina na pr.) sa alkoholom koje su se koristile i u ratovima. Naravn, ne sa dobrim namjerama.
Te su akademske godine burne kako emotivno tako i školski. Ulazi u prvi brak (Vikica Oršić), bude izbačen sa Akademije radi neposjećivanja nastave, brak se ubrzo raspada, odlazi u Italiju, ubrzo se veže drugim brakom sa studenticom filozofije Živkom Cvjetković, a uskoro se rađa i kćer Cvijeta. Sretne dane mu prekida pojava tuberkuloze pluća ( 1925.godine) koja je u to vrijeme bila smrtonosna bolest za gotovo polovicu bolesnika, a uspješno se liječenje javlja tek nakon njegove smrti. Osim nekoliko slika iz tog razdoblja, postoji slikarska utiha. Radi tuberkuloze jedno vrijeme žive u planinama Ovčar Kablar gdje slika male formate sa dalmatinskim motivima i to po sjećanju. U tom mu se razdoblju dešava još jedna velika tragedija, smrt sina Rastka koji je umro tek nakon nekoliko mjeseci života, a iz oskudnih podataka i nepostojanja akutne bolesti čini mi se da se radilo o „smrti u postelji“ koja je posebno traumatična za okolinu. O razlogu smrti možda griješim iz nepostojanja jasnih podataka.
Posljednjih 10 godina kratkog života Ignjata Joba su slikarske. Naime, supruga dobiva premještaj u Dalmaciju (Vodice,Supetar na Braču,Split) i to budi Joba iz bezidejnosti i i započima slikanje, „pravo“ Jobovsko. Ta slikarska priča probudila mi je asocijaciju na priču Scota Fitzgeralda „Neobičana priča o Benjaminu Buttonu“ koji se rađa star i postaje sve mlađi dok na kraju ne nestane. Što život Joba ide kraju on je slikarski mlađi ali i bolesniji. Iako je bolestan on se ne može odreći poroka kao što je pušenje, ono mu ugođuje dokolicu i lijepo se vidi na nedovršenom autoportretu na drugoj strani akta Lize Križanić. Nevjerojatan čovjek. Na kraju života ima strah od nadolazeće smrti, iz tog vremena postoji njegov zapis kakvih je malo u mom,skromnom čitalačkom znanju; “Tamno je. Vjetar drma kućom i vratima. Ježuri mi prolaze leđima. Okrećem se u strahu. A dan je. Okrećem se i gledam na vrata. Kao da će sad nešto strašno ući, nešto što ja čekam. Hoće li me minuti? Sada i do kraja?“ ( Gamulin ). Uz smrtnu postelju su gotovo sve ljubavi njegovog života. Umro je 28.travnja 1936.u Zagrebu u 41.godini života. Nepoznat mi je taj odnos među njegovim ženama, taj osjećaj gubitka taštine. Jedino ga mogu shvatiti ako su ga, u duljoj vezi, počele sažaljevati i pa je to bila glavna emocija veze.
Nakon iscrpne heteroanamneze bez koje, uz pozitivne emocije ne bih mogao razumjeti Joba, slijedi pregled koji se može učiniti samo pregledom slika. Slike koje su mi se posebno svidjele želio sam, digitalnom tehnologijom prikazati na ovoj „Povijesti bolesti“. Posebno iz razloga što je Internet pun slika različitih autora, pa tako i Joba, a nekoliko monografija (Maković,Zidić), knjige o povijesti umjetnosti (Gamulin na pr,ali i mnogi drugi) donose slike „mog pacijenta“. No onda slijedi spoznaja da mi je pravo ograničeno raznim zakonskim odredbama i to bih mogao jedino učiniti uz dozvole nekoliko muzeja u Hrvatskoj i Srbiji. Od prikaza slika sam morao odustati zatečen nelogičnosti propisa, a čitatelje, ukoliko žele vizualnu potporu tekstu, upućujem na pretraživanje internetskih stranica. Naime, mislim da bi sloboda objavljivanja više donijela koristi ( i materijalne) umjetnosti i vlasnicima slika nego restrikcija objavljivanja. Ima za to objašnjenje, sugeriram da pročitate knjigu Fareeda Zakaria; “Budućnost slobode“ koja govori o problemu ograničavanja osobnih sloboda razvojem sve većeg stupnja demokracije. Knjiga je izvrsna. Upućujem i na neizostavnu knjigu A.Camusa: “Mit o Sizifu“ jer se bavi apsurdom života, temom do koje moraš u razmišljanjima doći.
U dosta navrata sam sa prijateljima diskutirao; tko ima pravo biti slikar jer je definicija preopćenita i glasi „oblikovanje plohe bojom“. Neki uvijek zastupaju tezu da su slikari samo oni koji su završili Akademiju jer prihvaćanje definicije sve njih stavlja u slikare obzirom na dokoličarsko slikanje. To pitanje nije nevažno jer implicira kupovinu slika i ulaganje novaca u živote nekih akademski obrazovanih ljudi. Da li ovdje imamo pojam amatera i profesionalca? Job nije završio Akademiju iako je to, čak u posljednjoj godini života, jako htio. Bilo bi interesantno znati da li je to htijenje bilo posljedica kajanja ili želje da još nešto nauči. Ako postoji dilema oko spomenutog moramo se prisjetiti lijepog uobličenja Leonarda da Vincia; “ ako Duh ne vodi ruku nema umjetnosti“. Mislim da je i to prava definicija umjetnosti iako ju je nekada teško dokazati.
U analizi slika postupio sam isto kao nizozemski putopisac i književnik Cees Nooteboom koji analizirajući slike španjolskog slikara Zurbarana, u knjizi „Skitnje do Santiaga“, konstatira; “da bi razumio sliku moraš se stati ispred nje i pažljivo gledaj“. Konstatirao je da Zurbaran, iako i sam redovnik, slikajući redovnike nije radio prave portrete nego minuciozne slike odjeće. Takav je stav ranije preporučio Schopenhauer; “Sa remek-djelima se treba ponašati kao i sa egzaltiranim osobama, mirno staneš pred njih i čekaš da progovore“.
Izložba počinje krajolikom, slikom „Rijeka dubrovačka“ koja je nastala u ranoj fazi slikarstva, 1919.godine. Izbor tog motiva, za jednog Dubrovčana koji ima pogled na otvoreno more, ali i otoke malo čudi, i kao rješenje nudi ispitivanje sebe, Adlerov „strah od neuspjeha“ prikaza beskrajnog mora ili želju i strah da se odmakne od sigurnosti uvale. Zapravo daje veći značaj kopnu. Svi su Jobovi pejsaži bogati bojom ili kako Gamulin kaže „bogati kromatikom“, a ostali ga povjesničari umjetnosti nazivaju „umjetnikom čiste boje“. Ako netko voli „čistu boju“ Job će ga oduševiti. Nepostojanje mog osobnog iskustva i znanja analize slike, a prisutnost emocija, nalazi posebnosti u nekim slikama koje ću spomenuti. Slike „Moj dom“ ( 1929.) kojih ima nekoliko, a prikazuju neobičnu kuću sa dimnjakom koji počinje na 1.katu kuće, a ne u prizemlju, više asociraju na otok Lastovo ( otok posebnih dimnjaka) nego na otok Brač. Zapravo mislim da je upravo taj, neobičan,dimnjak bio motiv prirastao srcu slikara više nego sama kuća. Znalci su zadovoljni Jobovim pristupom kompoziciji slike krajolika, puno detalja ali dobro inkorporiranih u cjelinu iako posebno pozdravljaju neke krajolike gdje se „utisak cjeline“ dobiva sa što manje poteza kistom. Osobno mi se najviše sviđaju slike „Pejsaž sa crkvom“( 1932.) i „Glavica II“ ( 1933.). Prva slika ima sve Jobovo; nemir putovanja (put), značaj puta koji završava sa crkvom, intenzivnom bojom crvene zemlje ( koja,na koncu, prekriva sve ), a možda ima i značaj kraja životnog puta (crkva). Slika je naslikana 1932.godine, 4 godine prije slikareve smrti, u doba kada je počeo strah od smrti zbog bolesti tuberkuloze koja je, najvjerojatnije, u njegovoj okolini te u hrvatskom slikarstvu „kosila“ slično kao kuga u „Kuginoj kući“ Augusta Šenoe. Tu sliku možeš doživiti i na drugi način; vidio je Job motiv koji mu se svidio, iz njegovog razloga, a koji nema veze sa svim našim analizama. Druga je slika posebno interesantna jer je Job shvatio da je u „Glavici I“ boja „potopila“ krajolik te ga je sam korigirao. Moram priznati da me se dojmio i „Primorski pejsaž“ (1934.) u kojemu nema „čiste boje“ nego je krajolik, kuća i kamenjar, vrlo sličan Šimunovićevim „Međama“ i Glihinim „Gromačama“. Mnogi su drugi pejsaži „kromatični“ do boli. Vincent Van Gogh, zaljubljenik u boju, je spomenuo “sa crvenom i zelenom bojom mogu naslikati sve“. Ne znam da li postoji ta zelena Vincentova boja u Jobovom slikarstvu no čini mi se da je Jobova intenzivnija i dalmatinski trpka, puna tanina. No, doživljaj pejsaža Ignjata Joba mogao bih zaključiti pjesmom Vladimira Nazora:
Sve teče,sve dršće,sve titra
U okrug se nemirno kreće
Niz neznane putove smrče
Sa vječne planine put mistična mora;
U jezgrima bitka
U ljuskama kora
Sve teče,sve titra
Po zakonu nekog ritma
Sad sporo sad hitro
Što umirit se nikad neće
Slike događaja i prizora su glavnina Jobovog slikarstva i ima ih mnogo. Uglavnom prikazuju različite gostionice, ribarske prizore, te događaje oko berbe. Sam je Job taj čitav ciklus nazvao „boja i ritam“ i to se događa. U tom je dijelu Jobovog slikarsta, po meni iako volim ljude, previše likova u različitim položajima i funkcijama; umaraju .To je doba ekspresionističke ekstaze ili kako bi Sigmund Freud, vjerojatno, rekao eksplozija libida. Dodao bih i riječ „atomska“ eksplozija libida. Te gostionice nisu stvarne jer u Dalmaciji nisu postojale, posljedica su vizija i čežnje osamljenog čovjeka. Teško je naći drugo objašnjenje. Ambijent ima sve sa željom da se njemu pridružiš, a izobličenost likova nije posljedica pijanstva slikara nego duhovitosti i želje dočaravanja pijanstva u kojemu je sve izobličeno. Poseban je to odnos u ambijentu gostionice kojim dominira sloboda pokreta, posebno žena, takva se sloboda nalazi obično na drugim mjestima koje možemo nazvati drugačijim u smislu; „mnogi su ih voljeli a neki više puta“. Posebno mi se sviđa slika „U krčmi“ (1935.) koja je i na naslovnici monografije Igora Zidića, njom dominira žena koja nosi bokal vina, toliko je puna života i erotizma radi uživanja u životu, a koji je jasan i izvrsno slikarski donesen. Slike „ribanja“ i „branja maslina“ su pravi spoj „ boje i ritma“, fascinacija Munchovim „Krikom“ što je očita na likovima „Povrata sa berbe ( 1932 /33. ). Slika „Luđaci“ (1929/30.) posebna je priča, naslikana je godinama nakon boravka u šibenskoj ludnici za koju Job kaže da je „grobnica duša“. To nije slika jednog trenutka u ludnici nego zbir različitih trenutaka nesretnika u umobolnici koje je tamo vidio i koje su ga zgrozile. Za mene, kao doktora koji je to imao prilike vidjeti, taj je „kolaž“ bolesnika impresivan do mjere da možeš osjetiti dubinu nesreće i prisjetiti se povremenih trenutaka posjeta zatvorenom odjelu umobolnica radi internističkih savjeta. Detalje umobolnice slikao je i veliki uzor Van Gogh, no takav se „kolaž“ bolesnika ne nalazi, “bolesnička soba“ da.
Portreti su uvijek bili moja velika ljubav tako da me ne čudi misao engleskog kritičara i esejiste Williama Hazlitta „slikanje predjela očito proizlazi iz mizantropije“ iako za dokaz filantropije vjerojatno treba mnogo više od ljubavi prema portretima. Pravi psihološki portret je često dokaz da postoji „duh koji vodi ruku“. U monografiji Igora Zidića,na sreću,prikazano je nekoliko autoportreta:Van Gogha, Ignjata Joba, Ede Murtića i Ante Kaštelančića i čini se da je bilo teško odoljeti autoportretu sa slamnatim šeširom (jedini Job ima platneni šešir -1928/29.) i sebe komparirati sa poznatom slikom Vincenta van Gogha. Bila je to opasna odluka jer usporedba nije moguća, iz Van Goghovog autoportreta snaga izlazi ne samo kroz oči nego iz čitave slike pa i iz slamnatog šešira i skoro „da kapa po podu“. U slikama naših slikara to nije slučaj, neki autoportreti mu nikako nisu dorasli i izgledaju infantilno kao „energija“ baruta prema atomskoj bombi.
Mnogi su komplimenti dani aktu Lize Križanić kao jednom od najljepših aktova ( 1931.) u hrvatskom slikarstvu. No već izdaleka se vidi da nešto nije u redu sa lijevom dojkom. Detaljno sam pregledao epiteliziranu ranu promjera oko 3 cm na sredini dojke koja čitavu dojku deformira . Ako je to moje studiranje primjetila mlada čuvarica tog dijela izložbe vjerojatno je mislila da sam nastran. Dolaskom kući odmah sam provjerio biografiju Lize Križanić te doznao za duboku starost koju je dočekala pa tako i razbila moju sumnju da se radi o zločudnoj bolesti. Najvjerojatnije se radilo o kirurškoj intervenciji radi dobročudne mastopatije. Iako je sve drugo na aktu perfektno nekako mi se izgubila erotičnost jer sam tražio perfekciju za kompliment „najerotičnijeg“ akta.
Portret „Jerkito“ ( 1929.) je fascinantan, lik kojemu je teško odrediti godine starosti, a mogle bi biti oko 60-70 godina. Žuta boja kaputa, možda nekog starog ženskog, dominira slikom i moraš se zapitati da li je to ona nijansa Goetheove žute boje koja mu je najvažnija od svih boja. Lice Jerkita je bez mimike, naborano, tamno pigmentirano, a oči mirne. Na tom licu nema očaja, tuge, sreće, nelagode, nema ničeg. Potpuno je amimično. Za neki stupanj demencije ili depresije karakterističan je dodir dva kažiprsta na štapu kojega ima u ruci. Nije to „dodir života“, Michelangela u Sikstinskoj kapeli jer u Jerkitu živosti života ima vrlo malo. Mislim da se radi o beskućniku u depresiji uzrokovanoj alkoholom ili psihičkoj bolesti. Neosporan je izvrstan psihološki model praznine, pravi van Goghovski.
Slika „Harmonikaš“ (1929.) pravi je likovni doživljaj. Meni je taj lik zabavljača poznat jer sam jednu takvu osobu poznavao u mladosti. Za razliku od ovog harmonikaša bolovala je od trahoma u mladosti, pa su mu plave oči bile prekrivene bijelim naslagama kroz koje se nazirala plava boja. Ove su oči plave, jasne i dominiraju slikom no sam je pogled nefokusiran, odsutan. Izgleda kao da je osnovna senzacija sluhovna pa se moraš zapitati da li te lijepe oči i vide. Na kapcima se vide masne naslage, ksantelazme, a u obe obrve tumorska zadebljanja najvjerojatnijih lipoma (nakupine masnog tkiva) ili se radi o slobodnoj interpretaciji nekih neravnina. Nikada do sada nisam vidio takve izrasline na licu, ali moram priznati da su, i za mene lijčnika, potresne.
Portret Tina Ujevića ( 1930.) je zabavan i, u isto vrijeme, žalostan. Literarno darovit klošar sjedi na stolcu i gleda te ravno u uči. Iako su širom otvorene oči pokazuju odsutnost, a nos je razbijen. Ili je Ujević pao na nos ili mu ga je netko razbio u gostioni. Zeleni, premali kaput, koji se ne može zakopčati preko trbuha, zatvoren je širokim remenom koji je zakopčan gotovo na vrhu. Komiku portreta pojačava elegantni šal moderno vezan te premali crni šešir na glavi. Mislim da je posjet Tina Ujevića prijatelju Jobu u Dalmaciji bio inspiriran slikama gostionica i dobrom atmosferom u njima, ali je sigurno bio razočaran saznanjem da se radilo o vizijama a ne o realnim bakanalijama.
U čitavom tom ludilu boja, motiva, bakanala, izobličenih likova, pijanaca, bludnica, sjedi jedan miran čovjek koji tamo ne spada. Radi se o dr. Šerceru ( 1935.), to je jedina slika koja ne uzbuđuje i zapravo je dosadna. Doktor je u kućnom kaputiću,ozbiljnog je izgleda i koncentrirano čita. Na licu nema mimike, a očale skrivaju oči. U ovom je portertu Job bio jako pristojan u prikazu bezživotnosti nas doktora. Ne znam međutim da li bi i dr Šercer objesio na zid svog dnevog boravka koji Jobov bakanal, no nikada ne treba „metati ruku u vatru“ kod doktora koliko god izgledali distancirano i zadubljeni u knjige.
MIŠLJENJE
„Moj“ pacijent Ignjat Job bio je nevjerojatan čovjek, uz mnoge nedaće koje su ga pratile imali smo i nešto zajedničko, pa ga tako i bolje razumijem. Nisam apsolutni apstinent u alkoholu, ne pušim samo zadnjih 10 godina. Jedno i drugo mi je nosilo zadovoljstvo mnogo godina. Ako je Job pio, iako nisam previše uvjeren (slikarstvo je imaginacija), nisam uvjeren da je to radio kako bi svoje ljubavi doživio duplo, a ako je mislio da može utopiti probleme, jako je griješio. Problemi su jako dobri plivači. Ne znamo koje je lijekove uzimao i da li se držao uputa liječnika, recimo dr Šercera. Kao slikar pojavio se u trećem razdoblju evropskog eksprezionizma to jest u razdoblju od 1928 do 1955. U tom je razdoblju, što se rijetko navodi u umjetnosti, Europom protutnjao nacizam i 2.svjetski rat. Mnogi su se životi promijenili, mnogi su umjetnici nestali kao i umjetnine. Egzodus Židova (pa tako i obitelji Freud) počeo je 1933. kada je bilo jasno što se sprema iako mnogi nisu mogli vjerovati da se to sprema i njima. Naime, tako intelektualno poznata obitelj izvrstan je „marker“ događaja u tadašnjoj Europi kojoj su mnogi, pa i literati, mijenjali istinu prema svojim pripadnostima.
Iako je pravo vrijeme ekspresionizma prošlo još su se mnogi slikari okušavali u njemu. Nedavno umrli Lucian Freud, jedan od najpoznatijih slikara realizma druge polovice prošlog stoljeća i početka ovog ( umro je 2011.godine) počeo je kao ekspresionist no kasnije se uputio realizmu sa specijalizacijom u portretima. Nepristojno bi ga bilo uzdizati radi njegovog poznatog djeda Sigmunda no po literaturnim zapisima imao je vrlo buran emocionalan život i ( navodno) oko četrdesetak djece od kojih je očinstvo dokazno samo u njih 12, kao i izvrsne recenzije povjesničara umjetnosti. Čudni su ti ekspresionisti. To treće razdoblje ekspresionizma nije bilo samo vezano za slikarstvo nego i za književnost i glazbu. U hrvatskoj književnosti tog doba dominira Miroslav Krleža, no od njega posebnih napomena o Jobu nema iako se zauzimao za neke mlade umjetnike braneći ih od „škara“kritičara.“Povratak Filipa Latinovicza“ nije knjiga o životu sličnom Jobovom. Život je mog pacijenta bio čudan, dok su svi ostali slikari (praktički svi značajni slikari Moderne) odlazili u Pariz, Munchen, Beč ili Prag tražeći inspiracije u europskoj Moderni, Joba život nosi u predmodernu Dalmacije. Grga Gamulin je Joba nazvao „spontanim ekspresionistom“ pa se i ja s tim moram složiti jer mi je taj naziv isto blizak i jer u svim životima postoji taj „spontani ekspresionizam“ kako god shvatili taj pojam.
Svako promatranje mijenja promatrano kako je definirao poznati fizičar i nobelovac Werner Heisenberg ( što je definirano u „osnovnom principu neodređenosti“, glavnom principu kvantne fizike) pa je i moje gledanje na Joba i slikarstvo,događaje tog doba promijenilo, ali je promijenilo i mene. Taj „osnovni princip kvantne fizike“, o odnosu promatranog i promatranja, Heisenbergov je stipendist Ivan Supek proširio i na nematerijalni svijet u knjigama „Refleksije“ i „Trinitas“. Job i ja smo se izvrsno družili u Gornjem gradu i moja je ljubav prema njemu našla potvrdu u tom druženju. Nije mi obećao nikakvu sliku usprkos fami o doktorima .

U Zagrebu 19.veljače ,2017.godine

Poliklinika "A.B.R"

Derenčinova 26

Zagreb Derenčinova 26/1 ugao s Šubićevom

Telefon/fax:
fixphone +385 (1) 4551-131,
fixphone +385 (1) 4556-507

Mobitel:
phone icon  +385 98 915 3144
(WhatsApp i Viber)

E-mail: poliklinika.abr@xnet.hr 

2000px Wi Fi Logo.svg

Poslovna jedinica Bužanova

Zagreb, Bužanova 10b/1 križanje Zvonimirove i Heinzelove

Telefon/fax:
fixphone +385 (1) 2303-173,
fixphone +385 (1) 2303-175
fixphone +385 (1) 8890-818

Mobitel:
phone icon +385 99 402 0376
( WhatsApp i Viber)

E-mail: poliklinika.abr@xnet.hr

2000px Wi Fi Logo.svg

sjena
 Suradne poliklinike i partneri

 Medial logo  bilic2