• Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Ljubaznost, razumijevanje, povjerenje, brza obrada na jednom mjestu

  • Ljubaznost, razumijevanje, povjerenje, brza obrada na jednom mjestu

  • Profesionalnost, diskrecija, ekspeditivnost, poštovanje dostojanstva pacijenta

  • Profesionalnost, diskrecija, ekspeditivnost, poštovanje dostojanstva pacijenta

  • Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Mi brinemo o Vašem zdravlju, vremenu, udobnosti i mogućnostima

  • Profesionalnost, diskrecija, ekspeditivnost, poštovanje dostojanstva pacijenta

Pregledi dječjeg psihijatra odnose se na problematiku iz područja dječje psihijatrije.
Dječja i adolescentna psihijatrija je grana medicine posvećena psihičkom razvoju djeteta i adolescenta, razvojnim varijacijama i odstupanjima od prosječnog razvoja te različitim psihičkim tegobama koje mogu nastati u ranom razdoblju života. Od samog rođenja i u prvoj godini života se mladi roditelji mogu susresti s teškoćama u brizi oko djeteta i mogu postati uznemireni i zabrinuti. Svako je dijete posebno jednako kao što je i jedinstvena kombinacija djeteta i njegovih roditelja. Govoriti o fizičkom i psihičkom razvoju znači uopćavati, a djeca su različita i mnogo puta tempo razvoja, način majčine njege, pojedine osobine djeteta posebno one koje su vezane za temperament (skup bioloških osobitosti u reakcijama na okolinu) navode roditelje da se zapitaju je li sve u redu s njihovim djetetom. Najčešće su pitanja potaknuta strepnjom roditelja i njihovom nesigurnošću jesu li oni dovoljno dobri roditelji. Biti roditelj je težak zadatak i niti jedna knjiga ne daje dobru pripremu i odgovore na sva pitanja a savjetovanje i razgovori u obitelji s članovima koji su iskusniji ponekad mogu i smanjiti samopouzdanje roditelja.

Svakoj je majci veoma važno kako se dijete fizički razvija, strepi svaki put kad odlazi na pedijatrijsku kontrolu hoće li sve biti uredu. U pogledu psihičkog razvoja znamo da su svi ponosni i oduševljeni kad se dijete počne smješkati, gugutati, kad kaže prvu riječ to je dan ponosa i sreće. Psihički život je jednako tako važan i u uskoj povezanosti s tjelesnim zdravljem.U ranom djetinjstvu se najbolje vidi međusobni utjecaji fizičkog i psihičkog zdravlja. Statistički gledano do 20% djece razvija neki oblik psihičkih teškoća u djetinjstvu. Mnoge emocionalne teškoće su povezane s razvojem ali treba napomenuti da će polovica djece koja pokazuju psihičke probleme u djetinjstvu imati psihičke teškoće i kao odrasle osobe posebno ako se liječe.

U prvih nekoliko godina života dok se dijete kreće uglavnom u krugu obitelji čini se da su roditelji i obitelj u cjelini sklona bolje podnositi pojedina specifična ponašanja djeteta a sve se lako objasni time da je dijete malo i da će „prerasti" tegobe koje ima. Kad pođe u vrtić ili školu okruženo je s više djece, može ga se uspoređivati a to obično rade i osobe koje se sada profesionalno bave grupom djece (odgajateljice ili učitelji). Roditelji su veoma osjetljivi na svako zapažanje ili primjedbu.

U dječjoj i adolescentnoj psihijatriji smatramo da je najveći broj problema s kojima se susreću djeca i njihovi roditelji vezanih za psihički razvoj nastaje u odnosima djeteta i njegove okoline. U biti je malo tegoba posljedica tjelesnih bolesti. Upravo zbog povezanosti tegoba na području emocija i ponašanja s odnosima u obitelji ili u vezi djeteta i roditelja jasno je da najčešće lijekovi ili drugi slični medicinski postupci nisu potrebni niti bi bili učinkoviti. Tegobe uzrokovane psihičkim čimbenicima najbolje se mogu riješiti razumijevanjem i suočavanjem s problemima, unošenjem promjena u odnose djeteta i njegove okoline, poboljšanjem opće dobrobiti djeteta. Terapija izbora je psihoterapija, metoda kojom tijekom liječenja dijete u kontaktu s posebno educiranim stručnjakom kroz podršku stječe nova iskustva, bolje razumije svoje osjećaje, potrebe i strahove, oslobađa se nesigurnosti, razvija samopouzdanje i povjerenje u sebe i okolinu.

Poremećaji prehrane u djetinjstvu
U dojenačkom dobu odbijanje hrane može biti ne samo znak izostanka apetita zbog neke tjelesne bolesti već i znak djetetove uznemirenosti i postojećeg nesklada između djeteta i majke. Tjeskoba i uznemirenost majke može samo pogoršati stanje uzajamne uzbuđenosti i tada dijete još više odbija hranu.
U kasnijim razdobljima djetinjstva mogu se javljati neki problemi koji ponekad nalikuju gubitku apetita ali imaju druge uzroke i posljedice.

Emocionalni poremećaj izbjegavanja hrane iako nekad nalikuje anoreksiji nema sve simptome po kojima bismo je sa sigurnošću mogli utvrditi. Uz ograničenja u uzimanju hrane djeca ponekad razviju strahove i prisile u ponašanju pa mogu odbijati odlazak u školu i postati depresivna. Za razliku od anoreksije nervoze djeca nemaju promjene u doživljaju tijela , ne misle, kao u anoreksiji da im tijelo izgleda ružno i debelo i zato nema straha od debljanja.

Odbijanje hrane se javlja u djece koja isto tako nisu opterećena kalorijama i vitkom linijom. Izbirljiva su i povremeno izbjegavaju neku hranu dok istovremeno nemaju nikakvih problema s jedenjem druge hrane. Vidi se da je problem više vezan za ponašanje jer dijete može nekog imitirati ili može jednostavno odbijati hranu jer mu nesvjesno odgovara strka koja nastaje u obitelji kad neće jesti, sviđa mu se kad je u središtu pažnje, kad mu se za svaki obrok priča bajka, kad jede što poželi. Dijete ovim ponašanjem nije ugroženo niti ne mršavi i usklađivanjem obiteljskih stavova prema djetetu s vremenom će ova tegoba koja je neugodnija za roditelje nego za dijete nestati.

Sindrom sveobuhvatnog odbijanja se u kliničkoj praksi vidi rijetko i karakterističan je za zlostavljanu djecu ili djecu s teškim posttraumatskim psihičkim poremećajem. Djeca izbjegavaju ili odbijaju jesti, piti, hodati, govoriti i raditi bilo što za sebe. Zauzimaju položaj sličan onom djeteta u majčinom trbuhu i ne daju glas od sebe, a kad ih se pokuša hraniti pokazuju jaki strah ili ljutnju.

Pika je neobičan poremećaj koji je povezan s hranjenjem i može se javiti u dječjoj dobi, ali i u odraslih osoba. Ime je dobio po latinskom nazivu za svraku budući da se tu pticu povezuje s proždiranjem za nju jestivih i nejestivih stvari. U djece je riječ o upornoj, prisilnoj žudnji za nejestivim tvarima. Djeca mogu jesti zemlju, glinu, kredu, žbuku, otpatke od cigareta i drugo. Ovaj poremećaj se može javiti u djece koja pate od razvojnih poremećaja uključujući mentalnu retardaciju i autizam, te u djece s oštećenjem mozga. Međutim, u nekad se javlja žudnja za specifičnim tvarima zbog s nedostatka željeza, cinka, ili kalcija u prehrani. Zbog opasnosti od unošenja u tijelo otrovnih ili štetnih tvari potrebno je paziti da djetetu budu izvan domašaja i paziti na dječju zdravu prehranu.

Selektivno jedenje je pojava kad dijete jede samo dva ili tri tipa hrane na primjer čips ili kokice, često su to proizvodi koji sadrže ugljikohidrate pa djece ne odstupaju u težini, međutim njihovo ponašanje zabrinjava roditelje. Riječ je o navici koju roditelji nisu na vrijeme uklonili odnosno nisu dovoljno uspjeli motivirati dijete da jede raznovrsnu hranu.

Gubitak apetita kao posljedica depresije može se teško razlikovati od anoreksije nervoze,posebno zbog toga što su to često povezani poremećaji. Ipak, najčešće se depresivnost opisuje u adolescentnoj dobi.

Anoreksija nervoza u djece
Najranije su opisana djeca s anoreksijom nervozom u dobi od sedam godina. Poslije devedesetih godina prošlog stoljeća zabilježen je nagli porast broja djece dovedene na liječenje zbog anoreksije. Nije jasno koliko je na tu činjenicu utjecalo bolje poznavanje problema, ili se doista poremećaj proširio među djecom. Zanimljivo je da je u djece mnogo više oboljelih dječaka. Ima ih do 25% među oboljelima za razliku od adolescentne dobi kad je 95% oboljelih ženskog spola. Uz slične simptome kao i u adolescentica djeca često dolaze na liječenje u lošem tjelesnom stanju jako mršavosti. Ona nastaje brzo, a zbog nedostatka masnog tkiva u djeteta već petnaest postotni gubitak tjelesne težine može se smatrati dovoljnim za dijagnozu i opasnim. Djeca se često tuže na fizičke tegobe kao što su mučnina, bolovi u trbuhu, nadutost ili otežano gutanje. Zanimljivo je da ponekad vrlo vješto i uspješno prikrivaju izbjegavanje hrane, a zaokupljenost vitkošću, koja je prisutna već u vrlo ranoj dobi obično poriču ili skrivaju. Iako su povraćanje i korištenje laksativa rijetko kod djece, također ih veoma vješto prikrivaju. Treba napomenuti da je potrebno odvesti dijete liječniku što prije jer što je dijete mršavije imati će jači strah od debljanja i više će se opirati liječenju.

Dječji strahovi
Djeca već u prvoj godini mogu razviti strah. U osmom mjesecu sasvim je prirodno da pokazuju nelagodu, katkad uznemirenost i strah pri pogledu na lice osobe koja mu je nepoznata. Riječ je o normalnoj razvojnoj pojavi. Stalno komuniciranje s mamom tijekom vremena nakon rođenja omogućilo je djetetu koje u prvim tjednima života ne vidi dobro da konačno zapamti kako mama izgleda. Zanimljivo je da je već ranije shvatilo kako miriše, kakav je njen dodir, kako se osjeća uz njenu njegu kod kupanja, hranjenja ili uspavljivanja, a još je prije rođenja prepoznavalo njen glas. Strah osmog mjeseca nam dokazuje da je dijete upoznalo lice majke, osobe s kojom je naviše u doticaju. Kraj nje se osjeća sigurno a svako novo lice pred njim izaziva neugodnu misao „Ovo nije mama. Nema mame!" U djece koja se dobro razvijaju ovaj strah se može izgledati tako da dijete kad ugleda nekog nepoznatog okrene glavu od njega a u djece koja nemaju dovoljno osnovne sigurnosti reakcije su intenzivnije nekad i do panike. Najčešće je strah tako slabo razvijen da ga roditelji ni ne primjećuju i tada je riječ o potpuno normalnoj pojavi.

U drugoj godini života, posebno oko osamnaestog mjeseca roditelji često zamjećuju da se dijete noću budi sa strahom kao da je nešto loše sanjalo. Nekad neutješno plače i ne želi se biti ostavljeno u svom krevetiću. Roditelji da bi dijete što prije smirili rado ga uzimaju k sebi u krevet. Priroda straha je razvojna i očekivana. Do polovice druge godine života dijete je dugo živjelo sa sretnom iluzijom da su ono i majka zapravo jedna osoba. Sada naglo spoznaje da je mama posebna osoba i da ga može ostaviti. Ova je spoznaja neizbježna zbog razvoja motorike djeteta. Krajem prve godine života ono već hoda i može se udaljiti od majke. Rado istražuje svijet oko sebe, oduševljeno je i znatiželjno. U početku nema straha jer misli da je mama tu negdje kraj njega dok u jednom trenutku s bolom i strahom otkrije da je ona odvojena, posebna osoba, da ga može ostaviti samog i da više ne radi uvijek ono što traži ili želi od nje. Što više majka ga nekad prekorava, ograničava, ljuti. Iako bi mnogi roditelji željeli da uvijek u svemu udovolje djetetu i da ga nikad ne uzrujavaju ili razočaraju, takve su situacije neizbježne. Roditelji mnogo bolje procjenjuju situaciju u stvarnosti a djeteta se još uvijek rukovodi samo svojim željama. Sukobi moraju nastati prije svega onda kad dijete ne prepoznaje opasnost pa mu roditelji moraju zabraniti neka aktivnosti jer se boje za djetetovu sigurnost. Otkriće da je mama posebna osoba kojom se ne može uvijek uspješno vladati veliki je udarac djetetovom osjećaju svemoći i izaziva poseban strah od odvajanja. Neugodne situacije često nam se vraćaju u snovima pa tako i djeci opterećenoj strahom od odvajanja od majke nastaju noćne more.

U trećoj godini života se strahovima od odvajanja pridružuju kao razvojno prirodne pojave strahovi za tijelo. Djeca postaju svjesna izgleda svog tijela, jasno shvaćaju kojeg su spola, procjenjuju bolje situaciju u okolini i neke opasnosti za tijelo. Često se javljaju strahovi od životinja (od pasa, mačaka, šišmiša, vuka, insekata) ili od ljudi što je ponekad izazvano neopreznim aluzijama ili prijetnjama i pričama odraslih. Neugodna iskustva s liječnicima mogu izazvati strah od doktora. Strahovi od odvajanja se i dalje mogu pojavljivati u teškoćama ostanka u vrtiću ili maskirani strahom od mraka i stranih osoba. U ranom školskom dobu se pod utjecajem priča i filmova strave koje djeca jako vole gledati javljaju strahovi od duhova i čudovišta.

Možemo napomenuti da su strahovi od nekih doista opasnih situacija kao što su jake vremenske nepogode, oluje, grmljavina nešto što nam je prirođeno i vjerojatno preneseno kroz generacije kao stari (arhajski) strahovi koji nas zapravo čuvaju od opasnosti. Ipak, većina strahova s kojima se djeca često susreću su različite varijacije i kombinacije straha od odvajanja i straha za cjelovitost tijela.

Posebno je neugodna fobija od škole, situacija u kojoj dijete koje je dobar učenik odjednom počne odbijati odlaske u školu s objašnjenjem da ga boli trbuh ili glava i da ne može ići u školu jer tamo nije lijepo. Ovdje nije riječ o pravoj fobiji nego o strahu od odvajanja od roditelja, a za razliku od izbjegavanja škole ili markiranja dijete se luta po gradu kad bi trebalo biti na nastavi već sa znanjem roditelja i često njihovom podrškom i razumijevanjem ostaje kod kuće. Osnovana na strahu od odvajanja ova situacija pokazuje koliko su jake veze između roditelja i djeteta i u kolikoj se mjeri dijete jedino kod kuće osjeća sigurno. To je problem ne samo djeteta već čitave obitelji i zahtijeva sudjelovanje obitelji i škole u njegovom razrješavanju.

Prof.dr.sc. Vesna Vidović,
                        specijalist dječje i adolescentne psihijatrije

Poliklinika "A.B.R"

Derenčinova 26

Zagreb Derenčinova 26/1 ugao s Šubićevom

Telefon/fax:
fixphone +385 (1) 4551-131,
fixphone +385 (1) 4556-507

Mobitel:
phone icon  +385 98 915 3144
(WhatsApp i Viber)

E-mail: poliklinika.abr@xnet.hr 

2000px Wi Fi Logo.svg

Poslovna jedinica Bužanova

Zagreb, Bužanova 10b/1 križanje Zvonimirove i Heinzelove

Telefon/fax:
fixphone +385 (1) 2303-173,
fixphone +385 (1) 2303-175
fixphone +385 (1) 8890-818

Mobitel:
phone icon +385 99 402 0376
( WhatsApp i Viber)

E-mail: poliklinika.abr@xnet.hr

2000px Wi Fi Logo.svg

sjena
 Suradne poliklinike i partneri

 Medial logo  bilic2